Archive
Hosteler
Number 36/37
Season 2009
Contents
Na putovanjima sam veliki istraživač
Zemlja vulkana i domovina najrazvijenije civilizacije Novoga svijeta
Na putu prema gore II. dio
Zemlja izvorne prirode, endemskih vrsta i lagodnog života
Po otoku sunca i mističnih antičkih ostataka brže od kazaljke na satu
S Ferijalnim u Beč, Istanbul, Pariz, London...
JUŽNA AMERIKA
Na putu prema gore II. dio
By Dražen Babić
JUŽNA AMERIKA

Došao je i taj, po mnogo čemu centralni događaj naše male šetnjice po južnoameričkom kontinentu! Poranivši (zapamtite tu riječ), zajedno sa porterima autobus nas je ostavio nakon neobećavajućeg doručka pred vratima kanjona na 82 km. Nakon što smo odmah izgubili jednog člana ekspedicije (imala lažnu ISIC karticu.. ha - ha - ha), osobu koja nam iovako ionako nije nikako sjela (većini, ne samo nama naravno!) na uvodnom sastanku, te je bila predmet šala i pošalica u sljedeća četiri dana, krenuli smo mističnim (mističnim prije opsade hordi turista) putevima civilizacije Tawantisuyu (pravo ime Inka, quechua jezik, prijevod - Četiri teritorija)!

Putevima civilizacije Tawantisuyu
Prvi dan je protekao u euforiji, upoznavanju kako s ekipom tako i sa vodičima, kuharom i porterima! Brzo je prošlo ispipavanje terena, nestalo je srama i počela je prava avantura! Samouvjereni nakon prvog dana, oduševljeni Inka hramovima, još dovoljno svježi, uz fenomenalnu večeru i savršeno pripremljeni kamp od ruku 'red army-a' (porteri!) te pokoju kap kiše (pokazalo se mrvice pred oluju) na šatoru uz zamor i prepričavanja dosadašnjih putovanja zaspasmo u prekratkom satoru (noge na zračenju)!
Doručak uz nadolazeće bijele oblake (koji su se ubrzo pretvorili u srebrno bijele) s neodoljivim pogledom na okolne zelene planine još u jutarnjoj magli nas je lansirao u najavljeni najteži dan treka (2.dan)
Potvrdivši svoj status najtežeg dana, uz dodatak kiše i leda koji su se nemilosrdno spustili nad dolinom, uspon na "dead womens pass" koji nas je čekao na 4200m nije bio nimalo ugodan! Promrzli i šmrcavi u kampu obavijenom maglom na rubu "cloud foresta", s laganim upalama mišićnog tkiva, slušajući Casiana kako nam prepričava rituale i darivanja te davne civilizacije, neverbalno se dogovorivši da ako se vrijeme ne popravi najmlađa djeva iz grupe ce biti "ponuđena" za blagostanje ostatka grupe! Jutarnje sunce koje nas je probudilo i pogled na snježne vrhove vratilo nam je nadu (a i mladoj Melissi) da će ovo ipak na kraju biti lijepo i toplo iskustvo!
Kročeći urezanom, kamenom popločenom stazom, sada već suhi, sa samo pokojom kapi kiše strmoglavismo se 1000 m u dolinu, tik do Machu Picchu (stara planina) planine koja je sakrivala najveći hram Inka! Počastivši se tušom nakon tri dana, zasluženim hladnim pivom, vinom, pa i ron callienteom, koji je napokon napustio moju torbu, uz sjetne, mistične tonove, koji su dolazili sa Casianove frule, došli smo do gotovo zadnjeg koraka na putu prema gore...
Porteri koji su sa šalicom vrućeg čaja u 3:30 pokucali na šator i nepregledno, ispunjeno zvjezdano nebo iznad nas je bilo dovoljno da nas podigne na, malo je reć', noge bolne!
Nakon otvaranja vrata parka u 5:30 (da čekali smo sat i pol), uz još uvijek samom sebi neobjašnjeno trčanje narednih 3km, došli smo do sunčanih vrata, točno kada je trebalo, točno kada su se prve zrake sunca probile kroz vrata i obasjale hram pod njima! Vrijedilo je!
Komentar na Machu Picchu je suvišan, iako ponovo one iste horde turista koji su se do tamo dovukli vlakom i busom, meni osobno su oduzele onu željenu mističnost tog predivnog mjesta.
Uspon na Wayanapicchu, iliti mladu planinu koja je skrivala hram Machu Picchu sa sjeverozapadne strane, je vrijedio svake suze, kapi znoja i psovke praćene po toj možda najstrmijoj stazi kojom sam ikada stupio! Ali tamo gore... kao na vrhu svijeta...
Nakon blijedog Aguas Calientesa u kojem smo na povratku izgubili 4 sata, vlaka, te busa kojem je eksplodirala guma gotovo nas zaljepivši za stijene i auto iz suprotnog smjera nas je barem na kratko vratila iz mrtvila i zemlje kapetana Zaspana....

Činjenica:
Llama path, agencija koju sam odabrao još prije nekoliko mjeseci, pomno birajući, je bila i više nego izvanredna! Način na koji tretiraju portere, vodiči, ekološka svijest, znanje, je bilo na zavidnom nivou, i daleko su bili najbolji na planini!! Sve pohvale...
Za vas buduće trekere....www.llamapath.com... vjerujte najbolja opcija...


Trenutak u vremenu:
Kiša i led padaju već tri sata, na najtežem usponu prema "Dead women`s pass-u", korak po korak potpuno namočen po oblom kamenju puta koji su marljive ruke prije pet stoljeća jedan po jedan oblikovali i postavljali svaki na svoje savršeno mjesto... sunce koje se probija kroz gustu maglu i sive oblake iza svakog zavoja otkriva nešto drugačije, zelene obronke, jezera, nastambe, visoko gore, orhideje, raznobojne orhideje... porteri, izgužvanih, izbrazdanih lica, hrapavih ruku, u sandalama, mokri, znojni s nevjerovatnim teretom na leđima žure, trče kako bi stigli postaviti sve za nas turiste... neke nisam mogao u oči pogledati...


Areqipa, zemlja kanjona
Promjenivši hostel u 10 navečer, poradi očito nesporazuma oko riječi "rezervacija", odlučili smo provesti max lijeni dan u Cuscu. Dan se sveo na dva ukusna obroka u obliznjoj Chifi, koje pivo sa šačicom istomišljenika s upravo završenog osvajanja Machu Picchua te par epizoda "zakon i red" na kablovskoj u hostelu (da, imali su kablovsku...uhvatio i nastavak Raymonda).
Ujutro put Areqipe, zemlje kanjona, u busu iz kojeg bi izdvojio papagaja koji je buljio u nas svo vrijeme između obroka kuhanog krumpira čime ga je gazda hranio te dvije pojače žene koje su u bus unijele cijelo pečeno janje (čiji je miris preuzeo dominaciju nad ustajalim zrakom u autobusu), koje su u roku par minuta sa satarom raskomadali te uz pečeni krompir prodavali za 5 sola! Zanimljivo... Osim uvjerljivo najlošijeg smještaja do sada te El Mistia, 5500m visokog vulkana poviše grada, o Areqipi nemam dodatnih impresija (nevoljko šetkaranje u potrazi za jeftinom hranom nije ostavilo neki dojam).
Jutro je brzo stiglo (budno oko pratilo je žbuku na visokom stropu koja je prijetila), zbrisasmo put Cabanacondea, malog, šest sati udaljenog sela u prašini obližnjeg Colca kanjona!
Nakon i tih šest sati (nekada imam osjećaj da je ovaj put jedna duuuuga vožnja autobusom;)) kroz pustinju i kanjone stigli smo u taj prašnjavi, s osjetnim brojem C u zraku, gradić na samom rubu ponora.
Smjestivši se u zanimljivi, kamenom ozidani, trstikom pokriveni, s pogledom na dva magarca i planine iza njih, šarmantni hostel, spustismo se do odvojenog restorana i za masivnim drvenim stolom, uz svijeće zabodene u prazne boce čileanskog vina (casillero del diablo, kog zanima), otvorenu krušnu peć i hladno pivo te zanimljiv izbor rusko-mađarskih tonova vlasnika hostela koji su dolazili sa sterea, upadnemo u zavodljivu melankoliju ovog u prašini izniklog hostela.
Uranivši s pijetlovima (magarci još spavaju pod prozorom), uvjereni u svoje oporavljeno netom narušeno psihofizičko stanje penjanjem putovima Inka, odlučismo se hrabro spustiti 1200m u grotlo kanjona! Doduše, dolje nas je čekala oaza s prirodnim bazenima i hlad palmi. I to sve besplatno, na račun hostela! Uz pomisao "malo raja nikada ne škodi" u bazenu pod palmama provedesmo rane popodnevne sate. Definitivno precijenivsi otpornost naše kože (bosanski dres), ono što je sljedilo nakon brčkanja u plićaku je bilo izuzetno bolno iskustvo. Četiri sata, 7.5 km, 1200 m vertikalnog uspona po najvećem suncu, uz naravno premalo H2O. Jedino vrijedno spomena u tom mučnom i bolnom povratku je bio kondor koji je krstareći vrućim zrakom kanjona prejedrio iznad mene (ne isključujem fatamoganu i teže halucinacije). Uz kazačok i dobru klopu najnježnije moguće spustili smo zagorena i iscjeđena tijela na hladne plahte i završili ovaj gorko/slatki dio puta prema gore.
Uhvativši jutarnji bus nazad za Arequipu, ostavivši Marka samog na tri dana u hostelu, krenuh put Lime, po treći puta (Lima u malom prstu već polako) kako bih dočekao posljednju prinovu našem timu, najšarmantniji dio ekipe, mladu i odvažnu Ivu Dananić!

Činjenica:
Kanjoni Colca (3191m) i Cotehausi (3354m) oko Arequipe su među najdubljima u svijetu!

Zanimljivost:
Andski kondori, koji se gnijezde u dubokim, strmim kanjonima ovog dijela Perua, u mitoogiji Inka su bili sveta bića, koja su po vjerovanju prenosile duše mrtvih u život poslije života... tamo gore.

Otoci Titikake
Napustivši Arequipu u ranim jutarnjim satima, krenusmo još jednim autobusom (ni manje ni više) prema posljednjoj destinaciji u Peruu, prema Punu i jezeru Titikaka. Uz pun bus iznimno glasne dječurlije i borbe s najmanjim WC-om ikada (cca 1.3m) stigli smo u Puno, te brzom reakcijom na kolodvoru spustismo cijenu (drug)Tito hostela na 50 sola po sobi! Neprotiveći se previše 24-satnoj toploj vodi i kabelskoj tele, nakon broaster piletine (kao s ražnja) i dogovorenog dvodnevnog skakutanja po otocima Titikake uz zanosnu Milu i "Ultra violet", pustismo vjeđjama po volji.
Neugodni mirisi luke u Punu su brzo ostali iza nas nakon što smo isplovili prema fascinantnim i tajnovitim plutajućim otocima plemena Uros. Sam pogled na 40-ak razbacanih otoka sapletenih od totora trske iz okolnih plićaka, sa žarko žutim, i od istog napravljenim, nastambama, je oduzimao dah.
Sve što se ticalo tih otoka je ostavljalo nezaboravan osjećaj i neizbježno kimanje glavom u nevjerici da je to sve stvarno. Nakon kratkog upoznavanja s tehnikom izrade svega što nas je okruživalo, na otoku koji je ostavljao dojam hodanja po vodenom krevetu te isprobavanja njihovih tradicionalnih odora simpatične 20-godišnje stanarke otoka, koja je na istom i rođena, malo toga je bilo moguće sročiti u misli, a kamoli u riječi. Zanemarujući očiglednu turističku eksploataciju ovog čarobnog mjesta, s mišlju da od njihove smirenosti i veselog, vedrog duha možemo samo učiti, otplovili smo put otoka Amantania gdje smo se smjestili kod lokalne obitelji.
Epifanija, njen muž Victoriano i mali, sveprisutni nećak Kristian, učinili su ta dva dana nezaboravnim. Smjestivši nas u maloj crvenoj sobici povrh dvorišta, u tri kreveta od trstike, nakon preukusnog ručka (povrtna juha.. mmm), uputili smo se put najvišeg vrha (teško se penjati na 4000m) otoka do hrama Pachamama (majka priroda) kako bi uhvatili zalazak sunca nad jezerom. Kakav zalazak!!! Vrijedilo je svake kapi znoja! Nakon idiličnog zalaska, okrijepljeni kod Epifanije (opet preukusno), obućeni u tradicionalnu obleku (ponovo) otplesasmo par kola, pravih narodnih u ritmu bolivijanskog melosa! Nekoliko rundi dalje, što plesa, što piva, izmučena tijela su potpisala kapitulaciju te na trstici (dobro i madrac povrh trstike) pod toplim dekama od alpace zaspasmo kao bebe.
Pozdravivši se sa Obitelji nakon doručka krenusmo prema Punu uz još jednu stanicu na obližnjem otoku. Uživajući u svježem mangu na doku luke otoka, konteplirajući o činjenici da smo plovili 3600m iznad razine mora koju neminovno povezujem s plovidbom, uz ljeskanje sunca po modrom jezeru i onaj osjećaj koji imaš samo kada si pored vode, utonem potpuno u mirnoću ovog mjesta.
Buenos Croatas
Oprostivši se od Perua, ulaz u Boliviju je bio i više nego zanimljiv! Nakon što su mi naplatili tri dana dužeg ostanka u Peruu, na granici Bolivije nas je dočekalo zanimljivo pitanje carinika kada smo se izjasnili kao Hrvati: Buenos o malos?? Znajući o čemu se radi (dokumentarni filmovi iz '45. pušteni na njihovoj lokalnoj televiziji poradi Moralesovog glavnog političkog protivnika, koji ni manje ni više vuče korijene s naših prostora. Naravno, (prikazaše nas sve kao fašiste!) uz osmijeh i potvrdno kimanje da se radi o buenos Croatas, provukosmo se u Boliviju. Uz pogled iz busa na dres hrvatske reprezentacije i njegovog vlasnika koji na kolicima vozi barem 30-ak gajbi lokalnog piva (svugdje smo isti!) krenusmo prema La Pazu. Put preko Bolivijske visoravni s Cordilleras Real, koji su nas pratili cjelim putem, okovanih vječnim snijegom i ledom, je bio nevjerovatan. Tako teško skinuti pogled. Sam ulaz u La Paz je priča za sebe... Smješten u kanjonu na visini od 3660m sa zastrašujućom snježnom planinom Illamani, koja se nadvila iznad grada, je odavao najljepšu panoramu nekoga grada koju sam ikada imao priliku vidjeti. Opčinjen nevjerovatnim bojama i ludilom centralnih gradskih ulica La Paza, pronašli smo izvanredan (naravno barato) hostel u zgradi koja neodoljivo podsjeća na viktorijansko doba u samom centru grada, tik uz Mercado Negro i tik uz Mercado de Hechiceria (vještičji mercado), u najživotopisnijem dijelu ovog, na prvi pogled nevjerovatno zanimljivog grada... Napravivši krug po obližnjem placu, te nahranivši se odličnom arapskom hranom (falafel je falafel) priveli smo ovaj prvi dan u Boliviji kraju...

Zanimljivost:
Pleme Urosa, čiji su članovi po legendi izgubili svoje božansko postojanje mješavši se s lokalnim stanovnistvom Aymara govornog područja, su svoje plutajuće postojanje počeli stoljećima prije kako bi se izolirali od agresivinih Collasa i Inka. Njihovo plutajuće postojanje isprepleteno s totora biljkom je nadživjelo kamene hramove i gradove Inka.

Trenutak u vremenu:
...mala kuhinjica s malim klimavim drvenim stolom i glineno posuđe na kamenoj peći iz kojih se šire mirisi domaće povrtne juhe... grube, izborane ruke koje nas služe, smeđe sjetne i vesele oči koje nas gledaju kako prstima ljuštimo posluženi grašak u glinenim tanjurima...mali prozor i pogled na mirno jezero i malu luku podno brda...čaj od biljke koja podsjeća na mentu...mir...zvjezdano nebo....


La Paz
Ranojutarnja šetnja po witch marketu, koji je po svemu bio sličan onome kojem sam svjedočio u Chiclayu, na sjeveru Perua, osim po fetusima llama koji su virili iz kojekakvih košara i mreža. Nastavivši kroz Mercado Negro, ogroman labirint svakojake robe uz kupovanje neizbježnih suvenira i razglednica po dobro pregovaranoj cijeni (stvarno sam došao do zavidnog nivoa cjenkanja :), imao sam osjećaj kao da je dan proletio... Potpuno oduševljen gradom, njegovom energijom i životopisnim ljudima (nikada nisam vidio toliko mrtvo pijanih ljudi u ranim popodnevnim satima!) i strmim kamenom popločenim ulicama... odavao je nekakav prividni kaos, nered, a ustvari je sve savršeno funkcioniralo. Uz par lokalnih u Hard Rock cafeu Bolivija (i to treba vidjeti), noć je bila privedena kraju.
Odvaživši se na izletić na 5400m visoku obliznju planinu Chacaltaya, koja također slovi kao najviši ski resort na svijetu (doduše snijega u tragovima i hrđava vučnica), uz posjet "Valle de la Luna" intrigantnim glinenim formacijama koji su do prije 5-6 godina služili lopovima i krimosima za skrivanje po mnogobrojnim spiljama. Da ne govorim da su također do prije tih 5-6 godina turisti i znatiželjnici završavali u obližnjim provalijama oslobođeni svojih novčanih resursa, postojanja i ostalih mogućih vrijednosti.
Kratkog daha na 5400m (najviše što sam u životu bio! (izuzev aviona - za vas mudrijaše), pogled je pucao na suncem obasjane snježne vrhove Huayne Potosi (preko 6000m) s jedne strane i 6400m visokog Mt. Illimania s druge, te kanjona u koji se s odsjajem sunca sa silnih limenih krovova El Alta činilo kao da La Paz utječe u njega poput velikog slapa. Uz neobjašnjivo genijalne raznobojne lagune u tom visokom snježnom carstvu, vrijeme kao da je na trenutak stalo (što poradi navedenoga, a što poradi nedostatka kisika :)).
Povratak nazad put La Paza bio je nešto posebno. Posebno je preslaba riječ za događaje koji su uslijedili (trenutak u vremenu).
Bježeći od vreve centra La Paza, trećeg dana smo, uz dobar broj kilometara u nogama, otišli do miradora koji je naravno bio ponedjeljkom zatvoren poradi čišćenja. Malo se praviviši što stranci, što glupi, uhvatili smo par dobrih fotografija. Iznenadni pljusak nam je naglo suzbio želju za daljnjim istraživanjem, te smo uz lokalnu comidu i već nakon trećeg piva došli do izjava "da je meni samo 5 min" i tome sličnima u naravno kritičnom osvrtu na teško stanje našeg društva (tri piva na 3660m nisu malo! A i piva je 0.66l! Samo da se zna)! Uz naravno rješenja za sve probleme što su ikada ili će ikada napasti naše malo misto, zaspali smo sa zadovoljnim osmjesima na licima!
U međuvremenu iščekivanja polaska busa koji je kretao s glavnog terminala u 7pm put Uyunia, nakon fenomenlne voćne salate i multivitaminskog napitka na gradskoj tržnici (hvala Jaco!), odlučismo se malo kulturno uzdignuti i provjeriti pokoji muzej u La Pazu. Muzej Coce je bio i više nego zanimljiv!! Činjenice da je dr. Sigmund Freud imao rak nosne šupljine poradi konzumiranih količina koke (objašnjava neke stvari zar ne!?!) te da SAD sa 4 posto svj. stanovnistva trosi 50% svjetskih količina kokaina, su bile u najmanju ruku interesantne!! (Bilo je tu svakojakih informacija , no nećemo sada o tome;)). Zadovoljivši našu želju za kulturom, odlučismo se otići na sladoled, kokice i matineju 007. Zadnji nastavak. Radnja 80 posto filma nije mogla biti bolje smještena - Bolivija i La Paz!! Čudan je to bio osjećaj šetati ulicama tog istog grada 90 min kasnije!
Uhvativši taxi dovukli smo se do kolodvora te ukrcali u bus za Uyuni... još jedna duga noćna vožnja. TV ne radi. Možda i bolje. ZCVD uvijek čeka iza ugla. Spreman za prijetnje smrću na španjolskom.

Malo povijesti:
Sredinom 19. st. i početkom 20. st. Bolivija je vodila tri teritorijalna rata i sve redom izgubila od Čilea (1879-83. g., 350km obale), Brazila (1903. g.) te posebno brutalnog protiv Paraguaya (1932-35. g., Chaco regija, 80 000 mrtvih)
Malo je reć' da i nisu neki ratnici, a ni poklonici sreće... uzeše im sve.


Trenutak u vremenu:
Povratak sa Chalcataya je ponudio puno više nego što sam očekivao... Prašnjavi šljunčani put, jako sunce, strmo brdo, mala crvena mazda- kombi, kuće bez krova sa slobodnom armaturom, prokopana glavna cesta, kožne rukavice bez prstiju, lažne raybanice i srebrno u nasmijanim ustima vozača, nudili su uz musavu djecu pored puta, znatiželjnog susjeda sa slamnatim zgužvanim šeširom, galamu motora, palež guma, tri pokušaja penjanja, povratka u rikverc, oslobađanja s kamenih gromada uz cestu te guranja kombija, scenarij kojeg se ni Kusturica posramio ne bi. Malo harmonike i ciganskog melosa je sve sto je trebalo ovom prirodnom scenariju balkanskih prostora.

Čarolija Salara
S izlaskom sunca okruženi pvc vrećicama, koje su slobodno poletjele zrakom naokolo "jurećeg" autobusa na prašnjavom putu usred ničega, stigli smo u malo nesimpatično mjestašce Uyuni. Rješivši graničnu papirologiju u Uyuniu i prolunjavši malo po glavnoj ulici pretvorenoj u instant buvljak, krenuli smo put slanog Salara.
Dobro ispregovarani (jeftino) uvjeti trodnevnog puta preko Salar de Uyunia su nosili par svojih, pokazalo se, iznenađenja. 4x4 stara Toyota Hilux na prvi pogled nije ulijevala previše samopouzdanja. Na drugi pogled nakon puknuća zadnje desne (gume, ne lože), dojam se nije baš popravio. A prošlo je tek 15-ak km. Društvo su nam pravile, ni manje ni više nego tri časne sestre. Brzo smo među ostalim grupama prozvani kao "oni sa časnama". Bacivši pogled na obližnje groblje lokomotiva i zamjenivši zadnju desnu (stanje rezervne tragikomično), krenuli smo polako ali sigurno dalje!
Nedugo nakon neslavnog starta došli smo pred Salar. Ušavši hrabro naprijed preko tog beskrajnog bijelog pokrivača od soli, sa suncem koje se probijalo kroz oblake i nudilo, neviđen za mene, beskonačni pogled. Zastrasujuća, smirujuća, slika nepregledne bijeline slanog prostranstva stopljene fatamorganom na horizontu s okolnim planinskim vrhovima. Teško je dočarati taj trenutak. Došavši sebi izveli smo par standardnih poza za fotke te krenuli dalje hrabro zajedno s našom Toyotom i časnama.
Pojmovi cesta, put, smjer, preko toga bijelog prostranstva Emilija (naš veleštovani vozač) nisu previše zabrinjavali. Gutavši enormne količine kokinog lišća u polusnu (glavinjao na sve strane) uzimao si je cca 100m manevarske širine za "prometni" trak... ako se to tako može nazvati...prometnica.
Preživjevši Emilijevo kunjanje, nahranili smo se na obližnjem "otoku" u okruženju ogromnih kaktusa, te nakon toga uspješno dovukli (bez kvarova) do našeg prebivališta za tu noć. Našeg malog hotela od soli!
Jedinstveno iskustvo sjedenja, jedenja, spavanja, na kockama od soli praćeno čašicom istarske medice (časne objeručke prihvatile ponuđeni aperitiv!) i unezvjerenim traženjem soli po stolu od soli (okruženi tonama soli) kako bi dosolili sočni alpakin odrezak koji je mirisao u glinenim posudama... zaspasmo na krevetima od soli... u sobama od soli... sol, sol, sol, sol i jos malo soli!! Tko kaže da je život sladak!
Kablovima i drugom Toyotom na rano jutro riješen problem praznog akomulatora naše lađe i bili smo spremni i orni krenuti put raznobojnih laguna flamenaca!
Pustinjski krajolik u rapsodiji boja koji se iza svakog zavoja otvarao pred nama je bio nevjerovatan. Čaroban. Oduševljen potpuno, s vilicom u većini slučaja u krilu, prolazeći kroz tu sirovu, divlju prirodu...zelene, crvene, žute lagune... žutu travu u busenima koja neodoljivo podsjeća na dikobraze, koji kao da će se svaki tren ustati i odšetati... vicuńe u grupama od 5 možda 6... neodoljivi pogledi...rozi flamenci... stotine... i ja mali i nevažan u toj igri prirode...na putu prema gore....
Nikada nisam mislio da ću vidjeti flamence... a pamtim ih iz crtića kojeg sam kao klinac gledao. Ne pamtim ime, samo da je netko u crticu vikao "flamenci, flamenci, flamenci!!". Kako rece Mujo za jelene u Kanadi: "Tako su graciozni"!
Nastavivši preko bolivijskog prostranstva i dalje u društvu časnih (ne daju se!), došli smo do crvene lagune i našeg sljedećeg konačišta! Uz zanimljive (al' ozbiljno) priče o životnim odabirima i projektima naših časnih sestara i zalaska sunca oko 9 sati, zajedno sa strujom smo nestali iz svijeta budnih.
Nakon ranojutarnjeg namakanja promrzlih stopala u termalnim izvorima, slijedio je oproštaj od spektakularne Bolivije i put prema Čileu. Nakon još jednog prikaza bolivijskog poduzetništva (Emilio pare u džep, a nas strpao u kombi kod svog pajde), praćeni pogledom gladne pustinjske lisice otisnuli smo se prema San Pedru. Cesta koja nas je spustila sa 5400m na 2400m u nekih sat vremena, začepila nam je uši i uvela u neki drugi, civiliziraniji svijet. Agonija potrage načina za izaći iz tog malog gradića, smještenog usred čileanske pustinje, prema Argentini je bila okončana privatnim turističkim prijevozom za koji alternativa nije postojala! Izgubljeni i naviknuti na bolivijski standard (nama odgovarao), brzo smo zatvorili vrata šatora i pokušali prespavati taj nepotrebno nervozni dan.

Činjenica:
Salar de Uyuni, nekada dio velikog prehistorijskog jezera koje je presusilo, sjedeći na 3653 m.n.m sa svojih 12000 km2 i slojem od 5-7m je najveća svjetska slana pustinja.

Zanimljivost:
¨Las Religiosas Adoratrices Esclavas del Santísimo Sacramento y de la Caridad¨ kako se punim imenom zove red u kojem su naše suputnice časne sestre, djeluje u preko 20 država svijeta s ciljem udomljavanja, školovanja i skrbljenja za mlade majke i njihovu djecu, koja budu odbačena od obitelji i društva. U Boliviji najmlađa majka koju su primili ima 10 godina. Vrijedna životna uloga naših suputnica.


Pokušaj sandbordanja
Nakon (pre)stresnog prvog dana u ovoj pustinjskoj oazi Čilea, jutro nakon prokampirane noći je vratilo tlak u normalu. Uz enorman broj C u zraku, nakon jutarnje kave i 20-minutnog vucaranja po gradu (dovoljno u ovim toplinskim uvjetima), te ručka (kasnije se pokazalo poprilično kobnog za probavni trakt), krenuli smo put Valle de la Muerte jašući na biciklima sa sandbordovima na leđima kako bi ovim psihičkim tegobama prvog dana dodali i fizičko obilježje (masnice)!! Uz nekolicinu neugodnih, za oko a kamoli za tijelo, padova (Markov za predavanje) i zalaska sunca povrh pješčanih dina i okolnih vulkana ispuhasmo se i energetski potpuno istrošismo. Bolnih nožnih zadebljanja, ali zadovolnji svojim sandborderskim umjećem, iscjeđeni se vratismo u San Pedro. Bez žrtava...iako je bilo za dlaku! Uz zasluženu večeru (kratko nastanjenu u nekima od nas) i čileansko vino u dobrom društvu freelancer ekipe iz hostela (svi redom freelance vodiči... :) )završismo ovaj dugi i naporan dan. Kao i mnoge prije.
San Pedra dva dana dosta, tako da smo put Argentine krenuli na rano jutro sa štovanim gospodinom Joseom Torom Leontićem, čiji je djed na našu sreću davne 1910. iz domovine krenuo put novog svijeta i Čilea. Cjelodnevni transport "robe" po off road terenu čileanske pustinje s promjenom vozila i vozača na granici, po pasjoj vrućini (čekali Argentince sat vremena), koja osim oznake "bienvenido a Argentina" i pokojeg od sunca spaljenog grmića nije posjedovala ništa drugo. Da netko gleda sa strane....human trafficking.
S argentinskim Mad Maxom došli smo do Salte. Napustili smo visoke djelove kontinenta i spustili se u unutrašnjost. Promjena. Ne samo krajolika, nego je ulaz u Argentinu nakon Perua i Bolivije bio svojstveni kulturološki šok. Rotorima rješeni pvc free prilazi grada, petlje, rasvijeta, pokošena trava, moderna Shellova benzinska pumpa... reklo bi se kultura, druga civilizacijska stvarnost....iako ne znam koliko željno sam to trebao...
Prvi dojam nakon prospavane noći je bio...doma...stari kontinent. Drugi par rukava, bez iza svakog ugla foto prilike nečega do sada u mom životu neviđenog, čudnog....sve je postalo nekako poznato...
Fenomenalni „Museo de Arqueologia de Alta Montana“, koji čuva izvanredno 'žive' očuvane 500 g. stare mumije troje djece nađene na visini od 6700m vulkana Llullailaco, je bio posljednji dodir sa čarolijom carstva Inka. Krenuo sam istočnije, u neki drugi svijet. Nakon žičare i vidikovca povrh grada, ukrcali smo se u noćni bus za Resistenciju, iz koje smo se, nakon ranojutarnjeg dolaska, ukrcali na prvi bus prema Puerto Iguazuu, u još jednoj maratonskoj vožnji po južnoameričkom kontinentu. Uz finu klopu, pivo i dobrodošli bazen hostela u kojem se smjestismo, utonusmo uz preglasne cvrčke u sparnu stvarnost ovoga grada.

Činjenica:
75% Čileanaca živi na 2% prostora zemlje koja je duga 4300km (više od pola kontinenta), od pustinja sjevera, sa zapada omeđena Tihim oceanom, sa sjevera Andama, do Glečera na jugu! Više od 250 000 duša danas tu zemlju smatra svojim domom, čiji su djedovi početkom prošlog stoljeća iz naše drage nam zemljice krenuli put obala juznoameričkog kontinenta.

Malo povijesti:
Jedna od najživotopisnijih i najkontroverznijih ličnosti čileanske povijesti, general Augusto Pinochet, držao je Čile pod diktaturom od 1973 – 89. Iako uhvaćen 1998. u Londonu, pod optužbama o smrti nestalih španjolskih državljana za vrijeme svoje vladavine, nikada nije dočekao suđenje i mnogi smatraju da sa svojih 90 godina nikada ni neće. 2000. i 2002. godine je proglašen u oba navrata dementnim i time nesposobnim za suđenje.

Iguazu slapovi
Probuđen što s nesnošljivom vrućinom, a što potrebom da se ukrcamo na bus prema Iguazu slapovima, nakon doručka krenusmo u potragu za tom omalenom nakupinom slapića. Plativši definitivno preskupu (za nas wanna be još studente) ulaznicu za N.P.,  koji sramotno nema popust za studente/novinare poput nas, preko staza uzdignutih povrh riječnih pritoka i rukavaca, nošeni i mamljeni gromoglasnim zvukom vode slapova ispred nas (a i strelice su pokazivale u tom smjeru), stigli smo povrh naj (spektakularnijeg, zastrasujuceg, misticnijeg…) dijela Iguazu slapova, simpatično nazvanog “Garganta del Diablo” iliti Vražje grotlo”. Vodena magla koja se dizala visoko povrh “grotla”, uz gromoglasni, zaglušujući zvuk enormne vodene sile koja nestaje preko eliptičnog ruba u magli negdje tamo dolje, ostavljao je gotovo apokalipticki dojam ruba, kraja puta. Teško opisiva, zastrašujuće čarobna slika te sile prirode koja se manifestira pred vašim očima i naježene dlake na vratu od pomisli da ograda na koju ste naslonjeni popusti, teško bi nekoga ostavile ravnodušnima.
Ostatak poslijepodneva je bio proveden, prohodan po okolnim stazama i vidikovcima na ostatak ništa manje spektakularnih slapova, uz pokojeg reptila, znatiželjnog koatija te sve sile raznobojnih leptira koji nastanjuju ovo mjesto. Četiri žulja dalje i 10 stupnjeva više u zraku (na onih 25 prijepodnevnih) su bili više nego jasan znak da je vrijeme da se oprostimo od ovog čarobnog kutka.
Malo je reći da je popodne provedeno uz pozamašne kolicine Cuba Librea na bazenu bilo točno ono što smo trebali. Kao melem na ranu. Kao budali šamar. Kao kec na desetku. Ili tak nekak.

Kontrasti Asunciona
Naš prvi izlazak (od tri) iz Argentine je bio put čudnog i čudljivog Paraguaya, preko kratkog brazilskog dijela te pograničnog paraguayskog grada Ciudad del Estea, koji ponosno nosi naziv najkorumpiranijeg grada Južne Amerike. U Ciudad del Este ušli smo preko graničnog prijelaza preko kojeg dnevno prođe preko 30 000 ljudi u bescarinsku zonu, kako bi kupili te kasnije u Argentini i Brazilu prodali, te na taj način preživjeli. Sam pogled na grad iz sporog taxija je govorio sve o njemu. Sveprisutni mnogobrojni jumbo plakati svega mogućeg iz svijeta tehnike, redovi mjenjačnica što s vratima što na otvorenom, ulični prodavači i preprodavači, samoprozvani šopingcentri, horde kupaca u potrazi za najboljim dealom… Ne zadržavši se dugo u tom neodoljivo simpatičnom, mirnom gradiću, krenuli smo put Asunciona, glavnog grada Paraguaya. Prvo mjesto na mome putu po ovom kontinentu u kojem ne možeš zaustaviti taxi na ulici i izuzetno limitiran broj hostela, odavao je stvarnu sliku Paraguaya kao jako malo posjećivanu (turistički) destinaciju Južne Amerike (da ne kažem nepoželjnu)! Smjestivši se u jednom od rijetkih skloništa nas ruksakonosaca, u simpatičnoj, što interijerom što eksterijerom, kolonijalnoj zgradi, u pensionu koji je vodila također simpatična gospođa Angelica, koja se svojom pojavom idealno uklapala u kolonijalni stil i duh dotične građevine.
Proći kroz Asuncion i na svoje oči vidjeti nestvaran kontrast bogatog i siromašnog, taj crno – bijeli svijet, je bilo neko čudno, nedefinirano iskustvo.
Sklepane barake favela Asunciona sa svime što se zakrpom zvati može, u zoni gdje barem jednom godišnje poplave sve odnesu, preplavljeno denge groznicom nošenom komarcima, otvorene kanalizacjske kanale, sve upakirano i stoji na doslovno 10-ak metara od glavnog trga, na 20-ak metara od nove, sjajne palače pravde, tik do bijele predsjedničke palače…ostavljalo je neku gorku neshvatljivu stvarnost toga grada. Nakon potpunog muka, nevjerice, nastavili smo upoznavanje uspavanog ritma grada na 40°C u hladu, i njegovih stanovnika, koji, čini se, nikamo ne idu bez termosice hladnog Tererea (čaj), kroz usporeni film paragvajske stvarnosti koju na trenutak možda prekine nerijetka konjska zaprega koja se kotrlja niz ulicu.
Ostaje gotovo dojam da stoji izjava da dok god je nogomet na TV i ekipa im igra dobro, te pokoji goveđi odrezak na roštilju, ništa drugo u biti nije im važno. Sa osjećajem da je trebalo više vremena posvetiti ovoj, u najmanju ruku čudnoj zemlji i njenim žiteljima, krenuli smo put Montevidea i Uruguayan, a zadnji i najdulji (24h) transfer preko Južne Amerike. Naravno busom.

Činjenica:
Najveća svjetska rezerva pitke vode nalazi se ispod pograničnog dijela između Paraguaya, Argentine I Brazila!

Zanimljivosti:
Par brzopoteznih o Paraguayu:
- druga najsiromašnija nacija Južne Amerike iza Bolivije. 32% ljudi živi ispod granice siromaštva
- najkorumpiranija zamlja svijeta izvan Afrike
- narcisoidnost tadašnjeg vladara ih je u ratu s istovremeno Uruguayem, Argentinom i Brazilom 1865. g. koštala smrti pola populacije i gubitka 26% teritorija
- Itaipu hidroelektrana, druga najveća na svijetu (iza kineske), sa 12600 MW opskrbljuje s elektricnom energijom 80% Parguaya i 25% Brazila.
- s gore spomenutom branom potopljeni su slapovi Sete Quedas, koji su bili impresivniji od Iguazu slapova…


Hosteler Number 30
Season 2008
Hosteler Number 29
Season 2007
Hosteler Number 28
Season 2007
Hosteler Number 27
Season 2007
Hosteler Number 26
Season 2007
Hosteler Number 25
Season 2006
Hosteler Number 24
Season 2006
Hosteler Number 23
Season 2006
Hosteler Number 22
Season 2006
Hosteler Number 21
Season 2005
Find a hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Pula) on hihostels.com: