'Odakle pare?', najčešće je pitanje koje mi ljudi upućuju nakon iznošenja činjenice da sam u zadnjih godinu dana proveo više vremena na raznim putovanjima nego kod kuće. 'Pa, i nemam ih baš... zapravo, skuplje mi je živjeti u Zagrebu nego na cesti', moj je dobro uvježbani odgovor. Sugovornikova znatiželjna i začuđena faca mi je samo dodatni motiv da brže bolje iznesem još par detalja – 20-ak posjećenih zemalja, 50 gradova/sela, preko 12.000 kilometara... sve to sa dnevnim budžetom od oko 50 kuna. I tu dolazi do selekcije sugovornika – neki misle da sam lažov, drugi da sam umišljeni hvalisavac, a treći, i meni srcu najdraži, su oni koji sa iskrom u oku pitaju – 'Ali, kako?'

Nadajući se da si ti, dragi čitatelju, jedan od ovih trećih, drage ću ti volje ispričati kako ja to uspijevam. Ne zbog toga da mi se diviš i kažeš 'Vau, kako super!', već zbog vrlo jednostavnog razloga – da te možda moja priča potakne na neku avanturu, kao što su mene potaknule priče nekih drugih ljudi...

Tko sam ja?

Ima jedan kanadski pjevač/komičar koji pjeva 'I'm just a regular, everyday, normal guy...'. Drito to. Rodio se i odrastao u Zagrebu, imao predivno djetinjstvo, najbolje roditelje na svijetu, završio gimnaziju, upisao fakultet, radio bezbrojne studentske poslove kako bih imao za pivu u parkiću s ekipom, zaljubljivao se, odljubljivao, sve je dalo naslutiti kako moj život ni po čemu neće biti različit od rodiš se-školuješ-oženiš-radiš posao koji ne voliš-uzmeš kredit na 30 godina-napraviš par djece-odeš u penziju-umreš stila života. Ali eto, bogovi su bili milostivi pa su mi poslali par ljudi koji su me motivirali da iskočim iz te životne kolotečine i zapitam se pitanje koje bi si svatko trebao postaviti – koji k. želim napraviti u svom životu?

Korak prvi – Couchsurfing

Za one koji nikad nisu čuli o čemu se tu radi – Couchsurfing je internet zajednica ljudi koji nude besplatan smještaj putnicima koji dođu u njihov grad i, s druge strane, ljudi koji traže taj isti smještaj kada su na putu. U principu to izgleda ovako – živite u nekom gradu, imate nešto slobodnog vremena i volje za upoznavanjem novih ljudi, otvorite profil na Internet stranici CouchSurfing.org i ponudite svoj kauč (ili bilo koje drugo mjesto za spavanje) nekom tko se zatekne u vašem gradu. S druge strane, ako ste na putu, preko te iste stranice tražite ljude koji su vas spremni ugostiti, šaljete im mejl(ove) i nadate da će vas netko prihvatiti i udomiti na par dana.

Prije nešto manje od dvije godine i sam sam se priključio i u međuvremenu ugostio preko 130 ljudi iz 35 različitih zemalja, čisto volonterski. O svim tim ljudima bih definitvno mogao napisati podeblju knjigu (kad bih znao pisati, dakako), a priče kojih sam se naslušao uz pijuckanje pive su me ostavljale bez teksta, ali s crvima u dupetu i hrpom motivacije za isprobavanjem nečeg sličnog – otisnuti se u nepoznato, družiti s kul ljudima po čitavom svijetu, jednostavno, živjeti.

U ljeto 2009. su se stvari posložile, dao sam otkaz na poslu koji sam obožavao, iselio iz podstanarskog stana jer nisam imao novaca za stanarinu, stavio ruksak na leđa i otisnuo se na dvomjesečno putovanje Europom na kojem sam prošao devet država i posjetio 20-ak gradova – sve to s budžetom od 360€. Prijatelji koje sam ugostio u Zagrebu su ovaj put bili moji domaćini, a puno puta sam odsjeo kod potpunih neznanaca koji su mi u roku keks postali vrlo dobri prijatelji s kojima sam još i dan danas u kontaktu. I ne, nikada nisam imao niti jedno negativno iskustvo.

Nakon dvomjesečnog zujanja po srednjoj Europi vratih se na ispitne rokove, a nakon njih se uputih na turu po Engleskoj i Škotskoj, a ovo ljeto sam proveo u najjužnijoj pokrajini Španjolske – Andaluziji. To zadnje putovanje je trajalo malo više od 50 dana i koštalo me cca 400€.

Sad kada objasnih kako rješavam smještaj na putovanjima (nikad nisam platio noćenje po hotelima/hostelima), još je jedna vrlo važna stavka koja mi omogućuje putovanja na ovaj način – besplatan prijevoz.

Korak drugi – autostop

Uz smještaj, definitivno najviši troškovi na raznim putovanjima odlaze na prijevoz do neke destinacije. Pošto ne imah novaca da si priuštim prijevoz vlakovima/autobusima na svojim putovanjima, odabrao sam jedinu alternativu – vlastiti palac.

U principu, vrlo je jednostavno – izaberete dobro mjesto gdje automobili ne prolaze prebrzo i na kojem se mogu sigurno zaustaviti, dignete palac, stavite osmjeh na lice i – čekate. Svi će vam reći da to nije sigurno, ali ako želite putovati, a nemate novaca – što vam drugo preostaje? Mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva i iznostiti neke činjenice, a one su – preko 12.000 kilometara pređenih isključivo autostopom, 20-ak država i 50 gradova/sela posjećenih na taj način, 150 različitih automobila i – niti jedno negativno iskustvo. Što, da se razumijemo, nikako ne znači da se ne treba paziti i koristiti zdravi razum.

Korak treći - ?

Zapravo, ovo bi trebao biti korak prvi – odvažiti se na koračanje. Posložiti prioritete i vidjeti želite li vi isprobati nešto slično i kakve se priče kriju iza svega toga. Ja sam svoje priče namjerno izostavio iz ovog teksta, ne zbog toga što sam škrtica, nego jednostavno zbog toga što su moje. I u slučaju da se vi odvažite na neki sličan pothvat, ne želim da mislite da će vam se dešavati lijepe ili ružne stvari koje su se meni dogodile, zato jer – neće.

Ne tražim da mi vjerujete čitajući moje dogodovštine, želim da isprobate sami.

Gdje dalje?

Dok se ovaj broj bude puštao u tisak i rapačavao naokolo, nekolicina ljudi i ja ćemo biti na putovanju od Zagreba do Istanbula, služeći se CouchSurfingom i autostopom. Ne znam kako će biti, samo znam da će biti. Što je ipak puno više od toga da ne znam uopće. U slučaju da imate voajerske porive i želite vidjeti neke fotografije i priče s mojih prošlih putovanja i izvještaje s ovog tekućeg do Istanbula – pravac Fejsbuk i tražite stranicu Thomas Love's adventures. Tko zna, možda se i jednog dana susretnemo uz cestu, ili na nekom kauču...