Arhiva
Hosteler
Broj 36/37
Sezona 2009
Sadržaj
Na putovanjima sam veliki istraživač
Zemlja vulkana i domovina najrazvijenije civilizacije Novoga svijeta
Na putu prema gore II. dio
Zemlja izvorne prirode, endemskih vrsta i lagodnog života
Po otoku sunca i mističnih antičkih ostataka brže od kazaljke na satu
S Ferijalnim u Beč, Istanbul, Pariz, London...
SICILIJA
Po otoku sunca i mističnih antičkih ostataka brže od kazaljke na satu
Piše: Dario Bukovski
SICILIJA

Kad bi se snimao dokumentarac o našem putovanju, huškačko-pompozna najava s dubokim spikerovim glasom išla bi otprilike ovako. "Ovo ljeto! Dvoje mladih Zagrepčana odlazi na ukleti otok pun vulkana! Oni ne biraju sredstva, već sredstva biraju njih! Oni kušaju lokalne delicije koje uključuju: Barilla špagete, tunu iz konzerve i brioche na kolodvorima! Upoznaju živopisne indijske vlasnike internet-pointova, posjećuju sve što i ostali turisti, spavaju na krovu, udišu sumpor punim plućima na Stromboliju i Etni te iz svega izlaze potpuno dekintirani!"

Konak na ravnom krovu
Nakon sedmosatne agonije u Euronight vlaku na relaciji Zagreb-Venecija, koji me svaki put razveseli s nemogućnošću gašenja svijetla u vagonima, jedva uspijevamo izaći iz vlaka zbog iznenadnog napadaja drijemeža. Još uvijek omamljen od puta odlazim do kolodvorskog policijskog ureda gdje zapovjednim tonom brundam: "OK, first question. Where's the toilet?", a zatim se situacija ponavlja i na aerodromu gdje ženu na blagajni davim sa uzastopnim ponavljanjem: "Have you done this before?" aludirajući na podizanje karata kupljenih preko interneta. Ali kad smo nakon za sat i deset minuta napokon sletjeli u Palermo, sva je paranoja isparila u ventilaciju našeg omanjeg boeinga. Koncept prvog dana ljetovanja je bio red putovanja, red WC-a i malo manji red hranjenja. Kad smo u Palermu u 23.00 sklopili oči i potom ih otklopili 6 sati kasnije, kako bi stigli na jedini brod za Stromboli, shvatio sam da ću takav režim morati poštovati do kraja putovanja.
Stigavši na Stromboli započela je potraga za oskudnim smještajem, jer smo, čini se, došli u vrhuncu sezone. Prvi kandidat za noćenje bila je ruševina tj. donji kat male kuće na kojoj je zakvačena tabla "Ruina per affito" iliti "Ruševina se iznajmljuje". Potom smo našli lika koji nam je nudio svoj balkon, ali je problem bio taj što se balkon držao na skelama i bio u prvom zahvatu renoviranja. Na kraju smo se skrasili kod Giovannija Stanca, koji se nakon godina rada vratio iz Australije te otvorio svoj hostel. I to kakav! Pipa u WC-u je toliko blizu umivaoniku da je nemoguće oprati ruke bez da vam ruka ne miluje glatku keramiku istog. Ponuđena nam je terasa, ali smo se zbog njene pretrpanosti do kasnonoćnih sati odlučili za ravni krov hostela. Smutljivo se popevši iza ponoći mislili smo da nas vlasnik neće primjetiti. Ali, sutradan se simpatični čičica dogegao s mojom putovnicom i, odmaknuvši pogled, izustio: "Twenty euro...each". Čak nije pomoglo ni smutljivo baždarenje moje cure sa strateški postavljenom bajaderom koju smo već prije putovanja predvidjeli kao "artikal-s-kojim-ćemo-dobiti popust".

Uspon na vrh Strombolija
Cijelo putovanje je bilo red frustracija pa red veselja, ali na Stromboliju je to bilo najočitije. Gladni, tražimo restoran s ribom, jer se meni jela tuna, i nailazimo na Franca Bancarella, kojeg sam ja smjestio u kutijicu lokalnog dona sa stilom. Čim je preporučio jedan restoran i rekao da samo kažemo da nas Franco šalje, osmijeh mi se navukao na lice. Nisam mogao vjerovati da već prvi dan nailazim na taj kliše-mafia trenutak. Odlučio sam testirati Franca i na kraju obroka u restoranu sam konobaru spomenuo to ime vjerojatno očekujući besplatni ručak i masažu u vulkanskom blatu. No konobar je stoički zanijekao svako poznanstvo i naplatio bijesnu sumu za dva tanjura pašte s tunom.
Tek kad smo krenuli s organiziranim usponom na vrh Strombolija mogao sam doživjeti sve okuse ovog otoka. Pogled na usamljenu hrid Strombolicchia sa svjetionikom, plažu s crnim šljunkom u nizini na kojoj smo s japankom izvadili meduzin krak ili na zaigrano razbacano naselje sa bijelim kućicama u kombinaciji s uvijek prisutnim mirisima povrća, cvijeća i ostalih ćaova, ostavlja osjećaj sličan onom kad ste u nekoj brvnari zameteni snijegom. Uspon je lakši od sljemenskog s tek par klizišta. Veći problem predstavlja udisanje plinova koji vam se zavuku u grlo i stisnu glasnice čim se dignete iznad oblaka na nekih 700m visine. Kada smo došli na vrh, sad već i nekih 50 metara iznad oblaka, sunce je baš zalazilo, a boje su se preljevale po horizontu kao bljuvotina, ali na lijepi način. Na vrhu smo ostali nekih sat vremena i gledali niz malih i dvije-tri veće erupcije sa udaljenosti od 150 metara. Zaključili smo da se u tih sat vremena potpuno sigurno moglo spustiti s paragliderom, a da vas ne zakači lava. Cijeli uspon je fantastično iskustvo, ali silazak je nešto posebno. Nekih 5 minuta od vrha nalazi se pješčani spust na kojem se nismo zaustavljali 25 minuta. Cilj je zabijati pete gojzerica u malo dublji pijesak i samo se prepustiti da vas planina nosi nizbrdo. Kada smo stigli do odmorišta i pogledali natrag prema vrhu vidjeli smo druge grupe koje su izgledale kao sjajni pulsirajući crvi zbog malih čeonih lampi koje su konstantno svjetlucale i vrludale. Dobili smo rane od silnog pijeska koji je ušao u gojzerice pa smo nakon silaska krenuli na brzinsko noćno kupanje i potom do, sad se to i može tako nazvati, ljubavnog gnijezda na krovu Giovannija Stanca. Malo nam nije dala zaspat, čini se hit, pjesma iz lokalnog diska koju donosim u izvornom obliku : 'I know you want me. You know I want ya".

Catania – glomazna i zgradovita
Ujutro, čim je sunce prešlo preko 10 cm visokog zidića na krovu, leđa su se počela žariti pa smo krenuli katamaranom i nakon toga vlakom dalje za Cataniju. Prijevoz na cijeloj Siciliji je jeftin, a kao neki okvir napišem da će vas relacija od 200 km koštati 10 eura. Čim je vlak malo izašao van gradova, a baš tamo negdje iza Taormine, prvi puta sam mogao i upiti ono po što sam i došao na Siciliju, a to je žuta boja. Glupi turist želi ono čega na razglednicama ima najviše, pa se u skladu s time i ponaša. Prostrana polja, vinogradi ili voćnjaci su zastupljeni s udjelima tople i smirujuće, a opet toliko temperamentne žute. Dobio sam dojam da na Siciliji postoji ili grad ili imanje s poljem. Ima vrlo malo praznog hoda i lijepo je vidjeti da uz, za moje pojmove, glomazne gradove postoji i ta bojom bogata nadopuna.
Catania je odista glomazna i 'zgradovita'. Nije nam se dalo tražiti smještaj unaprijed pa smo se bacili u koštac prvo s autolimarom koji nas je na upit :"Di dove hostel? You know sleepy -sleepy?" uputio u smjeru portorikansko/kineskog geta iz snova tik do željezničkog kolodvora. A onda smo upoznali i indijske wannabe poduzetnike koji su zauzeli mahom sve žive internet-pointove, male markete i katastrofalno organizirane indian shopove. Jedan od njih, nakon što smo isprintali mapu do budućeg hostela Agora s označenim mjestom dotičnog hotela, je tri minute kružio prstom po mapi da bi se naposljetku nasmijao i zaokružio isti taj hostel. U odličnom hostelu ne-odlična je bila pozicija pa smo svaku noć morali slušati tum-tum tum-tum od obližnje željezničke pruge i ventilator koji je spojen na lampu ispod njega. Kad bi isključili hlađenje u roku od par minuta bili smo u turskoj kupelji, a kad bi ostao uključen onda je udarao u lampu nakon svake vrtnje te je bio pothvat zaspati. U kvartu gdje smo mi bili sve je bazdilo na riblji mošus i iznutrice. Par metara od terase za doručak, psi su glodali dugačke kosti, a malo dalje po podu su bile razbacane pileće nogice kao svežnji grincajga. Naturalizam oko nas je kulminirao kad sam stao na klimavu kamenu ploču na tržnici i bio počašćen sa čistim sluzavim riba-pile nektarom, koji mi je oblio list desne noge. Najbolja stvar je što se desetak metara dalje od mercata nalazi Artigianalmente, trgovina s keramikom u kojem smo proveli sat i pol i došli u opaku napast da kupimo 34 eura vrijedno keramičko pile s pomfritom.

Etna
Izlet na Etnu je ipak ostao lijepa uspomena bez puno frustracija. Bus nas je doveo do suvenirnice i žičara na koje nismo išli jer su preskupe i predosadne. Tik do suvenirnica su busevi/štandovi u kojima se prodaje pekmez i med od pistacija i ostalih fora stvari kojih nema kod nas. Čim se približite na dva metra, prodavač se munjevito aktivira, otvori staklenku, zabode žlicicu i tutne vam ju u usta i prije nego se snađete već cuclate fini med. Baš  smo izgledali kao gladni vrapci. Na Etnu smo krenuli oko 11 sati. Muncibeu, iliti sam vrh Etne, je visok 3,328 metara, a mi smo došli do 2950. metra što je sasvim dovoljno da se doživi singularni krajolik obojan u samo jedan pigment. Temperatura od 12 °C se i ne čini tako strašnom kada se stalno krećete, a mi smo većinu vremena trčali po ogromnim crnim poljima. Nisam imao sreće s udisanjem sumpornih i ostalih dobročiniteljskih plinova pa sam se počeo nekontrolirano smijati kako bih došao do zraka. Bilo je lijepo zaći za brdo ili dva i biti sam među svom tom crninom. Pale su i očekivane impresije: "Čoeče, je l' ti možeš vjerovat da tu ide lava!". Nakon što smo jedan drugom sasuli gomilu trash zaključaka i potvrdnih odgovora na iste, zaputili smo se natrag u hibridne terenac buseve koji su nas vratili do točke gdje žičare završavaju. U odmorištu gdje se žičare zaustavljaju možete prezalogajiti i usputno gledati rotirajući video o tome kako je Etna strašna stvar kad bljuje lavu. Svako toliko, kao po narudžbi za vječno šokantna lica turista, iz zvučnika se začuje kataklizmički zvuk prošlih erupcija što uvijek preplaši okupljene.

Dolina hramova
Na putu za Agrigento, semi-turistički grad na južnoj obali, potpuno sam se isključio. Transport je zauzeo ogroman dio putovanja i bilo je najjednostavnije ne živcirati se oko njega jer se događao svaki drugi dan. U kamp smo stigli navečer i zavoljeli dizanje šatora po mrklom mraku. Konobar u lokalnoj pizzeriji nas je odlučio nagraditi s krivim računom pa su nas obje pizze došle 4 eura. Dolina hramova, praktično jedina stvar koju možete razgledati osim katedrale i crkve Santa Maria dei Greci koje su na brdu, je jedno od onih mjesta koje svoju ekskluzivnost otkrivaju tek kad padne mrak. Grad, koji je rasprostrt oko doline, se izgubi i ostanete sami s vjetrom i narančasto obasjanim kamenom. Hramovi su dojmljivi i nema ih puno pa smo bili pažljiviji te smo si dali dovoljno vremena za razmišljanje zašto nas to uopće privlači. Jer kad smo planirali put točno se sjećam rečenice :"O, gle tu su hramovi. Ajmo tu.". Danas znam da želim nabasat na hram po noći jer ga po danu ne razumijem, dosadan mi je i osjećam se prevareno kad mi netko naplati gledanje kamena. Kad padne mrak,  dopušteno je biti laik, a on postane mjesto u koje volim gledati i koje mi usmjeruje misli. No ajde, kakav hram po mraku, ajmo mi u vlak!
Već drugo jutro jurimo za Trapani preko Palerma i Alcama gdje bi se trebali i najduže zadržati i smiriti misli. U okolici Trapanija postoje tri mjesta. Erice, Valderice i Lido di Valderice. Kamp je u zadnjem. Erice je na 750 metarskom brdu, dakle kupujemo kartu za Erice. Krivi bus nas, preko 50-ak serpentina, tegli na vrh do kojeg se može doći i žičarom iz Trapanija, a tamo se zadržavamo svega 5 minuta da bi kupili kilu keksiju i dvije litre jogurta. Sjećam se da sam svjesno bacio samo jedan letimični pogled na srednjovjekovno zbijene ulice Ericea. Ono što vrijedi...nije bitno. Idemo dalje. Bus-bus, bus-bus!
Noćni kupanac na pustoj glavnoj plaži u Lido di Valderice biva prekinut od strane srednje velikih štakora koji nesmetano skakuću po obližnjim stijenama i ispuštaju svoje siktajuće-štakoraste zvukove. Sutradan, sad već iskusni glede hramova otišli smo posjetiti Segestu, nekadašnji politički centar Elimianaca, antičke nacije iz brončanog doba i klasične antike. Daleko usčuvaniji hram stacioniran na brežuljku, omeđen s klancem s jedne strane kroz koji je, sudeći po mnogobrojnim školjkama i ljušturama koje smo našli u podnožju, nekoć tekla rijeka. Lijepo je ovdje. Sjeli smo u hlad i gledali horizont počičkan s imanjima, poljima pa s još malo više imanja i polja.

Favignana
Zadnja etapa našeg hira odigrala se na najvećeg egadskom otoku, prelijepoj Favignani. Južna strana otoka puna je kamena pješčenjaka koji se ovdje zove Tufo, a utječe na izgled i sastav dna jedne prelijepe azurne plaže. Lijepo se bilo kupati u okruženju kamenoloma. Jako slana voda natjerala nas je, nakon sat i pol namakanja, da uzjašemo naše škripave unajmljenje bicikle i odputimo se, kroz tunel, do Punta Sottile. Dočekao nas je ograđeni svjetionik pa smo se odlučili vratiti u grad na još par porcija granite i gelata. Gelaterija L'arte del Gelato nudi najosvježavajuću granitu od duda, jagode, limuna i badema te najkompletniji sladoled s okusom pistacija i čokolade s narančom koji sam ikada probao. Pravilo, koje smo ustoličili, kaže kako svake dvije kuglice gelata treba isprati sa četiri granite jer se jedino tako kvalitetno može izbjeći zasićenje. Šteta što ne postoji okus tune jer bi vjerojatno i to bilo dobro pogođeno. Na Favignani se od sredine svibnja pa sve do prva dva tjedna lipnja lovi tuna, premda smo tu ribu jedino vidjeli u staklenkama po bijesnim cijenama dok su nam u restoranima nudili sabljarku kao substitut. Napustili smo otok i odjurili za Lido di Valderice, a drugo jutro busom natrag za Palermo.
Sicilija se može obići na više načina, a mi smo izabrali najfrenetičniji. Vidjeli smo mnogo, ali to je toliko bogat otok da bi ga još barem dva ljeta mogao otkrivati. Marsalijski vinogradi i pitoreskna sela, kamenjari Corleonea, najbolji gelato na svijetu u Notu, Lampedusine kornjače i Ragusa za koju sam zaboravio što bih trebao spomenuti kao argument ljepote su želje za jedno drugo putovanje. Sve je na Siciliji, čini se, još usčuvano, bogato mirisima i koloritom.

Hosteler Broj 48/49
Sezona 2013
Hosteler Broj 46/47
Sezona 2012
Hosteler Broj 44/45
Sezona 2011
Hosteler Broj 42/43
Sezona 2011
Hosteler Broj 40/41
Sezona 2010
Hosteler Broj 38/39
Sezona 2010
Hosteler Broj 34/35
Sezona 2009
Hosteler Broj 33
Sezona 2008
Hosteler Broj 32
Sezona 2008
Hosteler Broj 31
Sezona 2008
Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Pula) on hihostels.com: