Putosfera
Brazil – zemlja nogometa, sambe i lijepih žena
Zaljubljenik u 'najvažniju sporednu stvar' na svijetu u posjetu domovini najvećih umjetnika nogometne lopte
20.11.2013
Piše: Dinko Maras

Kao velikog zaljubljenika u 'najvažniju sporednu stvar' na svijetu, jedna od najvećih želja bila mi je posjetiti Brazil, zemlju iz koje potječu najveći umjetnici nogometne lopte. Dvije godine sam pričao o tome, razmišljao i kalkulirao na koji način najjednostavnije i najpovoljnije ostvariti to putovanje. Cijena putovanja iz Hrvatske izrazito je skupa, a treba se tamo i zadržati duže vrijeme, jer u par dana ne stigne se doživjeti sve blagodati koje Brazil nudi. Stoga, sve osim višetjednog boravka, za mene, ne bi imalo nikakvog smisla. Za takvo putovanje je potreban poveći dobitak na kladionici ili lutriji, no on nikako nije dolazio. Shvatio sam, morat ću se zaposliti.

Prijatelji su se baš vratili s ljetnog radnog kampa u SAD-u, gdje su zaradili i popriličnu lovu. Ako preko ljeta odem na dva mjeseca raditi u Californiju, mislim si, Brazil će mi biti nadohvat ruke, po mnogo povoljnijoj cijeni. Tako je i bilo. Jadransko more zamijenio sam oceanom. Samba, plaže, Brazilke – stižem.

Odlični hosteli

Posao konobara u Newport Beachu (California) i nije bio previše težak. Radeći uz bezbroj Meksikanaca više sam naučio španjolskog jezika, nego usavršio engleski. No, ekipa je bila vesela, a zabava vrhunska. Prijatelj i ja zaradili smo dovoljno za dvadesetak dana bezbrižnog boravka u Brazilu. Kupili smo povratne karte na cheapticket.com za 800 dolara. Rutom Los Angeles - Mexico City - Santiago de Chile - Buenos Aires – Montevideo – Porto Alegre - Rio de Janeiro. Na svim destinacijma u koje smo išli spavali smo u hostelima, a za južnoameričke hostele imali smo samo riječi hvale. U odnosu na europske, možda zvuči nevjerojatno, ali su vrhunski. Egzotično voće i lokalni specijaliteti obavezni su pri svakom doručku nakon ugodna sna u iznimno čistim hostelskim sobama, u kojima smo se osjećali kao doma. Za razliku od katastrofalnih njujorških hostela u kojima po dvadeset ljudi naguraju u jednu sobu.

Za Porto Alegre, priznajem, tada sam prvi put čuo u životu, a baš iz tog grada potječe jedan od najvećih brazilskih klubova – Gremio, u kojem je karijeru počeo i Ronaldinho. Tada je bio u drugoj ligi, no odlučili smo pogledati uživo jednu utakmicu. U goste Greniju došao je Avai, a na stadion se natiskalo 45 tisuća gledatelja! Svoje mjesto smo pronašli u 'špici' najvjernijih navijača Gremija što nas je skoro došlo glave. Kada je Gremio zabio gol, cijela se tribina sjurila na ogradu do igrališta. Nekoliko trenutaka nismo znali gdje smo, jer nas je horda navijača pomaknula desetke redova naprijed. Jedna djevojka je pritom slomila nogu, no mi smo ostali čitavi. 'Dale, dale, dale Gremio – Gremio va sair champeon!!!', orila se pjesma iz tisuća grla. Brazilci su najveći nogometni fanatici koje sam vidio u životu. Jedan dan u Porto Alegreu bio je dovoljan, nastavili smo put Santa Catarini.

Zaluđeni sportom

Superluksuzni autobus vozio je šest sati do Magičnog otoka (Ilha da Magia), kako ga domaćini zovu. Santa Catarina najpoznatije je okupljalište surfera na svijetu sa 35 pješćanih plaža, a glavni grad Florianopolis ima preko milijun ljudi. Najpoznatije plaže su Praia da Joaquina i Barra da Lagoa na kojoj se okupljaju boarderi i daskaju na pijesku.

Kao i u cijelom Brazilu, glavni artikal je lopta. Brazilci su zaluđeni sportom, a u svijetu dominiraju u svim sportovima na pijesku. Najpopularniji sport je footvolley – nogometna odbojka na pijesku, kojeg igraju svi, od 3 do 93 godine. Pravila su gotovo identična odbojkaškim, samo što se loptom smije igrati svakim dijelom tijela, osim rukama. Kako smo i sami prošli nogometnu školu, zaigrali smo nogomet s jednim dječakom i njegovim ocem od pedesetak godina. Nikad nisam vidio da netko može tako baratati i s lakoćom kontrolirati loptu po pijesku. Kada smo vidjeli i što djevojke izvode s loptom, sjeli smo u hlad i popili pivo, vrhunsko brazilsko - Skol. Fantazija s loptom tu je tek počela. Dolaskom u Rio vidjeli smo stvari kojih nema niti u reklamama.

Copacabana, Leblon i Ipanema centralne su plaže Rio de Janeira, koje su od jutra do mraka prepune ljudi. Temperature su tada, u desetom mjesecu, bile oko 30 stupnjeva, a život se doslovno prenio na plažu. Pronaći mjesto za ručnik gotovo je nemoguće. Brdo mladića, koji dane većinom provode u teretani, šepuri se plažom. No, u potpunosti ih zasjenjuju djevojke, koje je moguće opisati sa samo jednom riječi – prekrasno. Ekstremno lijepe u licu, otvorene su za svaku komunikaciju.

Rrrrrrrronaldoooo

U Riju smo sreli prijateljevog kolegu sa studija u Alabami, koji nas je pozvao u svoj dom na autohtoni brazilski ručak. Menu je bio iznimno bogat, a dojam odličan. Uz čašicu se poveo razgovor o najboljem svjetkom nogometašu u povijesti. I tada sam napravio najveću pogrešku zbog koje sam skoro bio izbačen iz stana. Rekao sam – Maradona. Gazda kuće gužva stolnjak, majka mi oduzima kolač, kćer mi se više ne smiješka, sin se odriče prijateljstva.

„Danas je najbolji igrač Ronaldo – El Fenomeno, a odmah iza njega je Garincha! Pele je treći. Ronaldinho je dobar, ali samo dobar. Takvih sada na Copacabani možeš pronaći pet na plaži“, objašnjavaju mi. Upućuju nas na utvrđivanje gradiva i gledanje još jedne utakmice brazilske prve lige – derbi Vasco – Palmeiras. Maracana se obnavljala pa je Vasco bio domaćin na drugom, omanjem, stadionu, na kojem se okupilo, za brazilske prilike, tek tridesetak tisuća gledatelja, koji su došli bodriti svoj klub i među igračima najveću zvijezdu – Romarija. I u petom desetljeću čovjek je nabolji strijelac lige. Na početku utakmice vidjeli smo jednu neviđenu situaciju. Dvjesto ljudi niotkud se stvorilo oko Romarija i trči za njim, ne dozvoljavajući mu da se zagrije, a zadaća jednog zaštitara je samo rastjerivati gomilu.

Utakmice u brazilskim ligama obično završavaju s pet, šest postignutih golova, no mi smo tada imali peh i odgledali utakmicu bez pogodaka. Dječak od osam godina sjedio je na tribini pored mene. Rekavši mu da sam iz Hrvatske, rekao je da ne zna gdje je ta zemlja, ali da poznaje hrvatske nogometaše. Najboljim igračem smatra Niku Kranjčara. Kažem mu da mu mnogi u Hrvatskoj spočitavaju da se na terenu ne kreće dovoljno. „Tehnika mu je savršena, a to je u nogometu najveća vrijednost. Tko misli da je važno trčanje neka gleda atletiku“, kaže.

Noćni život

Nakon utakmice iskusili smo noćni život Rio de Janeira. Stranci se u Brazilu mogu osjećati sigurno, no preporučljivo je izbjegavati favele i 'provocirati' atraktivnom odjećom i nakitom. Tamošnje siromašno stanovništvo smatra uvredljivim dolazak turista u njihovo područje te slikanje njihove bijede. Noćnih klubova je mnogo, a ponuda raznolika. Po preporuci ostarjelog uličnog svirača došli smo u poznati noćni klub u kojem je svirala mješavina brazilske sambe i funka. Klub je napunilo nekoliko tisuća ljudi. Ispijajući očaravujuće dobru caipirinhu, brazilsku rakiju pomiješanu sa šećerom i limetom, uživali smo u razuzdanom plesu prelijepih Brazilki.

Specijalni gost kluba te večeri bio je, ni manje ni više, sam Romario. Iskrao sam se njegovim čuvarima i prišao mu. Tih par minuta provedenih u razgovoru s 'doktorom nogometa' pamtit ću cijeli život. Naravno, kao svaki fan, pitao sam ga tko je najbolji hrvatski igrač svih vremena. Odgovorio je, a ja samoduševljeno potvrdio – gospodin Robert Prosinečki. Ova priča vam sigurno ne zvuči stvarno, no, kako kažu Brazilci, hvala Bogu što imam dva svjedoka.
Posljednji svoj dan u Brazilu dočekao sam sa suzama u očima svjestan da napuštam zemlju snova.

* Pronađite smještaj u hostelima u Brazilu. Direktan link na rezervaciju hostela možete pronaći na vrhu ove stranice.

Ovaj putopis objavljen je u magazinu za mlade Hosteler, broj 23, ljeto 2006., kojeg u flash prikazu možete prelistati OVDJE.

Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Veli Lošinj) on hihostels.com: