Putosfera
Kopenhagen - grad u kojem se diše punim plućima
Kopenhagen nudi obećanje drugačijeg europskog grada - urednog futurističkog središta, ali ne na uštrb tradicionalne arhitekture, sa civiliziranim, ekološki osjetljivim i štedljivim stanovnicima
14.11.2013
Piše: Tomislav Novak

Svaki put kad Hosteler odlazi u tisak, počinje igra živaca.

Tekstove redovito obećajem prvi, a predajem posljednji, pet do dvanaest, možda i kasnije. Urednik me gleda preko nišana i broji sijede. 

Ali, kad rokovi stisnu i izgovori su kreativni.

- Ma znaš - uvjeravam ga preko telefona - baš jučer sam ostao bez desne ruke. Nemam ti čime natipkati priču. Ne mo'š vjerovat', svuda tražim, nema je. Naručio sam odmah novu, bioničku, ali dostava kasni. Šta ćeš, neki ljudi stvarno ne znaju što su rokovi.

Poklapam brzo, i dobro činim, jer s druge strane slušalice, pričaju mi poslije svjedoci, bilo je dosta posla za cenzore.

Možda sam trebao probati sa prokušanim pas-mi-je-pojeo-zadaću receptom.

I tako od roka do roka, sve mi se više čini da od novca jedino vremena imam manje, jer sličan me kaos u posljednje vrijeme prati vjerno poput sjene.

Ništa drugačije nije bilo ni prilikom zadnja dva posjeta Kopenhagenu.

Kao da je sve vezano uz taj grad, pa i tekst za Hosteler, za mene ukleto.

Jedan zakazani intervju umalo sam prespavao, dvaput sam se izgubio na središnjem trgu k'o tele na livadi, a u zloglasnoj Cristianiji su mi naivnom umalo prodali crack i usluge nepristojne dame, koja je tvrdila da je plesačica u usponu iz Kube. Nezainteresiran za njen passo doble, prošao sam brzi tečaj kubanskih psovki.

Ali, odmah u startu, umalo sam propustio avion.

Jer večer prije leta netko u Zagrebu uvijek odluči orobiti automat klub ili naplatiti stari kartaški dug, pa onda umjesto da spavam, kao pravi crnokronikaš noć provedem na policijskom očevidu ili u redakciji, umjesto u krevetu.

Iduće jutro na Pleso stižem u zadnji čas.

Blijed sam, neispavan i smušen, a carinik bi mi radije provjerio puls nego putovnicu. Kompenziram kafetinom, kofeinom i nikotinom.

Dobivam žig, utrčavam u avion, polijećem.

Dobro je. Opet sam stigao pet do dvanaest.

Bicikli u krvnoj slici grada

Sedam duplih kava i pola kilograma šećera kasnije kroz mutni prozorčić aviona pod gustim naslagama oblaka već se nazire Øresundsbroen, i znam da sam već u Danskoj. Ova spektakularna građevina povezuje Kopenhagen sa švedskim Malmom na drugoj strani zaljeva. Riječ je o mostu dugom osam kilometara, koji u jednom trenutku nestaje usred mora i pretvara se u tunel.

Øresundsbroen je težak 82 tisuće tona, a otvoren je prije 13 godina. Kad Danci i Šveđani zajedno grade onda su rokovi svetinja, unatoč činjenici da su usred gradnje neplanirano stali jer su otkrili 16 neeksplodiranih bombi iz Drugog svjetskog rata na morskom dnu.

To ja zovem iznenađenjem.

Ipak su bili gotovi tri mjeseca ranije od predviđenoga.

Zbog mosta su brojni Danci odselili u Malmo, gdje su cijene kuća jeftinije, pa sad u Kopenhagen putuju samo na posao. Mostom godišnje prođe više od 35 milijuna ljudi.

U međuvremenu slijećemo, pa kroz dvadeset minuta već lunjam središtem glavnog danskog grada.

Kopenhagen je, i ne kažem to tek tako, fantastičan grad.

Suzdržan, civiliziran i nerazmetljiv, blista pritajenim šarmom. Dosad sam ga posjetio tri puta i nisam ga se zasitio.

Iako je najveći danski grad, ima tek nešto više od pola milijuna stanovnika, pa nije prenatrpan i hektičan. Dani prolaze u dvije faze. U prvoj, ujutro i popodne, njegovi stanovnici rade. Ulice su puste, uredi su puni. U pauzi za ručak svi izađu na ulice: ljudi sjede uz rijeku, piju kavu, jedu sendviče i love škrto sunce. Ulicama tada dominiraju biciklisti, ima ih čitavo more, jer se Kopenhagen diči svojom biciklističkom DNA. Među njima šeću klaunovi, pantomimičari i šibicari.

Ponegdje po gitari prebire neki stari hipik, skuplja čovjek za pivo.

A onda pauza završi pa svi odu nazad na posao. Grad utihne, oživi ponovno tek u večernjim satima.

Srce Kopenhagena je Tivoli, spektakularni park pun vrtova i restorana, i najstariji europski lunapark.

U vrijeme Božića, kažu mi domaćini, osvjetljava ga oko 2 milijuna lampica, zbog čega i na Marsu nose sunčane naočale. U sezoni njime paradiraju vojne straže i pantomimičari, a u njemu se uz svu silu azijske, danske, američke i talijanske hrane mogu pojesti i - odlični čevapčići.

Restoran se zove Hercegovina i jedan je od popularnijih u Tivoliju, a drži ga naš čovjek, pa navečer iz njega trešte tamburice, dalmatinske klape ili živa romska glazba.

Nije stoga čudno da smo se, za mog prvog posjeta, te noći dugo u njemu zadržali, pa nastavili po gradu, ne sjećam se točno gdje sve i koliko, samo znam da sam idućeg jutra pola sata kasnije nego što sam trebao, panično tražio sjedište policije u središtu grada.

Na mračnoj strani grada

Na dogovoreni intervju s Jorgenom Skovom Isalinom (ako sam dobro uhvatio njegovo ime) po običaju kasnim.

U pomoć uskače kolega po tiskanom novinarstvu, pronalazi pravu zgradu, pa oboje, još prilično mamurni uskačemo u njegov ured. Skov Isalin je danski istražitelj za organizirani kriminal, ne priča puno, još se manje smije, a otpočetka nas sumnjičavo gleda, uspoređujući naše umorne njuške sa slikama na novinarskim iskaznicama.

- Novinari, kažete? Očekivao sam nekog starijeg, procijedi k'o Bullitt.

- Ma zanima nas kakva su vaša iskustva s kriminalcima iz naših krajeva - frfljamo na nemuštom engleskom.

Isalin trepne, pa složi facu u stilu: samo me tu nemoj.

Ispostavilo se tijekom razgovora da Balkanci rade puno problema po Danskoj. Navodno su jači čak i od Rusa, a najviše, kaže nam Isalin, vole kalašnjikove i šverc kokaina. Što ga najviše muči, Hrvati, Srbi i Albanci, kad je kriminal u pitanju, surađuju kao rođena braća.

Ratovi i podjele ih ne zanimaju. Više vole lovu i brze aute. A toga navodno imaju napretek.

Sve prati narodnjački soundtrack i, navodno, čitava hrpa parkirnih kazni za njihove lamborghinije.

Uza sve ostalo, krimosi iz ex Jugen očito ne znaju parkirati.

Zanimljivo, probleme u Kopenhagenu stvaraju i Makedonci, ali iz posve drugih razloga. Uvoze, naime, kaže Isalin, falsificirane noževe, lonce i tave.

Učini mi se da nisam dobro čuo, ali Isalin se ne šali.

Ljudi stvarno zarađuju na švercu kućanskih potrepština.

Impresionirani Isalinovim pričama, te večeri ostajemo na mračnoj strani grada. Raspitujem se za Christianiju, zloglasnu kopenhašku četvrt punu prostitucije. Riječ je o samoproglašenoj autonomnoj četvrti u kojoj živi oko tisuću stanovnika i predstavlja svojevrsnu komunu u kojoj utočište pronalaze ovisnici, dileri, prostitutke i šverceri. Kvart je reguliran posebnim zakonima i, iako je izvor kriminala i predmet kontroverzi i žustrih rasprava, službeno ga vlasti još nisu uspjele zatvoriti, iako su bili blizu lani u travnju.

Christianija je nastala 1971. godine nakon što su skvoteri i ljudi sa društvene margine zauzeli glomazni stari vojni kompleks, a do prije sedam godina u njoj je prodaja marihuane bila legalizirana.

Noć je odavno pala, pa kroz četvrt prolazimo brzo. Ulice su pune Afrikanki i djevojaka iz istočne Europe. Nasrtljive su i otvoreno nam na ulici nude uslugu.

Domaćini su nam objasnili da ih treba odbiti odmah, jasno i glasno i brzo produžiti dalje, jer inače ne odustaju, što sam i sam brzo naučio. I danas se pitam koje mi je sve psovke izgovorila "plesačica iz Kube" s kojom sam odbio razgovarati pa me lovila kroz pola kvarta.

Tek što sam je se riješio, eto ti čovjeka u kožnjaku, širok k'o ormar, oči sakrivene iza sunčanih naočala jer u 23.30 navečer sunce mu je nepodnošljivo.

Nudi marihuanu i crack ležerno kao da prodaje koštice i kikiriki. Produžujemo dalje, a kako su nam novčanici prazni kao i glave, ne bojimo se pljačke.

Ostatak vremena ipak provodimo u boljim dijelovima grada.

Zeleni val za bicikliste

Kopehagen se diči svojom čistoćom, malom potrošnjom energije i brigom za okoliš.

Upravo im je, primjerice, odobren skupi plan kojim bi do 2025. godine postali prvi grad na svijetu koji ne proizvodi višak CO2. To znači da će njegovu emisiju smanjiti za čitavih 1,1 milijuna tona. U Kopenhagenu će se doslovno disati punim plućima.

Da bi to postigli u gradskoj upravi planiraju što je više automobila zamijeniti biciklima.

A taj je plan zbilja impresivan.

Već sada 37 posto stanovnika biciklima ide na posao ili u školu. Sada će im grad to olakšati tako da će izgraditi 13 novih ultramodernih biciklističkih superstaza, svojevrsnih biciklističkih autoputeva koji će kružno dosezati u sve dijelove Kopenhagena.

Staze će biti popločane glatkim materijalom koji se neće zaleđivati, biciklisti će imati prednost pred autima u svim raskršćima, a po putu će biti sagrađene male stanice sa alatom i pumpama za zrak. K tome, ako bi biciklist vozio točno 20 na sat, svi će mu semafori pokazivati zeleno.

Zeleni val u Kopenhagenu, dakle, ima sasvim drugačiju svrhu od zagrebačkog, koji je simbol zastoja, buke i gužve.

A da lučki grad ne mora biti ružan, zagađen i dosadan pokazuje luka u Kopenhagenu, koja je postala turistička atrakcija, a iz godine u godinu mijenja svoj izgled.

Tako se i vaš reporter ukrcao na jedan od turističkih brodova i obišao luku sa mora.

Perjanica je svakako Operna kuća na samoj obali za koju upućeni tvrde da ima najbolju akustiku na svijetu. Ova staklena krafna, kako sam ju doživio, ustvari je vrhunsko umjetničko djelo arhitekta Henninga Larsena i samo dio četvrti Holmen koja je postala centar kulture pun likovnih akademija i plesačkih škola.

Danci su to naselje kulture kolonizirali još nakon drugog svjetskog rata kada su u goleme hale koje su služile za torpeda jednostavno uselili umjetnike i dali im besplatne prostore. Teško je nabrojati sve lučke atrakcije, od Crnog dijamanta, spektakularne staklene zgrade u kojoj je smještena Nacionalna biblioteka, plutajućih restorana i obilazaka kanala koji podsjećaju na Veneciju.

Lijepo se igraj

Ovdje je lako biti turist - domaćini su susretljivi, a grad jednostavan i funkcionalan, ali mene naravno nije išlo pa sam se tako dvaput izgubio na glavnom trgu. Konačno sam nabasao na Fredriksberggade, ustvari jednu od najvećih ulica za šoping. Vješto sam izbjegao bugarske šibicare i ušetao u najveći Lego dućan u Kopenhagenu.

A dućan je praznik za oči - u njemu je izložen kompletni Lego Star Wars asortiman koji uključuje svemirske brodove duge do dva metra i Zvijezdu Smrti Dartha Vadera veličine prosječnog lustera u dvorcu Trakošćan.

Cijena prava sitnica - od pet do deset tisuća kuna po komadu. Između ostalog, centralno mjesto u dućanu krasi vjerna replika obale Kopenahgena i vojnici u prirodnoj veličini te linija Lego odjeće za klince do deset godina. Sa stropa prijeti zmaj od osam metara napravljen od legića, a gužva je neopisiva.

Raj za štovatelje lika i djela drvodjelca Ole Kirka Christiansena, koji je drvene igračke počeo sastavljati još davne 1932. godine. Kockice se proizvode već pune 63 godine, a ime Lego, koje mi je sve do nedavno bilo misterij, ustvari je kovanica koja na danskom znači "lijepo se igraj".

Iz Lego dućana me odvukla slijedeća misija - posjet slavnoj danskoj pivnici Carlsberg, koja je raj za pivoljupce svih vrsta.

Kad kažem pivnici, mislim na cijelo jedno naselje u gradu na 33 hektara površine koje će uskoro proći značajnu transformaciju. Carlsberg je 1847. godine osnovao industrijalac i filantrop J. C. Jansen, kojeg se danas smatra ocem modernog piva i koji je tada modernu formulu proizvodnje piva podijelio sa konkurencijom u čitavom svijetu.

Čovjek je bio milijunaš, a kako je volio putovati, svoj je dom u tzv. Carlsberg kvartu izgradio pod utjecajem različitih svjetskih arhitektura. Ulazom u pivnicu dominiraju kameni slonovi iz Indije, sve je puno grčkih i rimskih stupova, mramora, zimskih vrtova i najrazličitijih umjetničkih djela koje je opsesivno skupljao.

Carlsberg danas zapošljava 41 tisuću ljudi, a jedan od honoraraca je i slavni danski golman Peter Schmeichel, koji je bio i njihov ambasador na Euru 2012.

Za vrijeme posjeta Schmeichel je davao brojne intervjue, pa tako i hrvatskoj ekipi.

I sve smo ga mogli pitati, osim za Davora Šukera i onaj famozni lob na Euru 1996. u Engleskoj kada smo im zabili tri komada.

Razgovor o Šukeru je tekao otprilike ovako:

Mi: Sjećate se Davora Šukera?

On: Hrvatska je uvijek imala dobre napadače.

Mi: Ali, Šuker vam je zabio onaj slavni gol.

On: Šteta što smo izgubili od Hrvatske tada, ali nismo bili spremni. Sami smo si krivi.

Mi: Dakle, Šuker vas je dao pozdraviti.

On: ... (tišina).

Na kraju puta shvaćam da Kopenhagen nudi obećanje drugačijeg europskog grada - urednog futurističkog središta, ali ne na uštrb tradicionalne arhitekture, s civiliziranim, ekološki osjetljivim i štedljivim stanovnicima. Tek kad zaronite u njegovu povijest, jasno se vidi i njegova budućnost.

Sretan što se vraćam u Zagreb, jer u gradu preciznom poput Kopenhagena za mene nema mjesta, palim mobitel i zovem urednika.

- Halo, Novak je, imam ti zanimljiv tekst ako si zainteresiran. Već sam ga napisao zapravo. Nema šanse da zakasnim...

Da mi je tada bilo vidjeti njegov izraz lica.

Vrijedilo bi to milijun dolara.

* Pronađite smještaj u hostelima u Danskoj. Direktan link na rezervaciju hostela možete pronaći na vrhu ove stranice.

Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Zaostrog) on hihostels.com: