Putosfera
London - otkvačeni šareni cirkus
Dvotjedno iskustvo istraživanja 'metropole nad metropolama'
03.12.2013
Piše: Tomislav Novak

Nije prošlo ni trideset minuta da smo sletjeli na Heatrow, a Savjetnik i ja stojimo na uglu Hendon wayja, negdje u blizini Wembleyja i već smo lakši za tisuću kuna.

Ok, ovo sigurno nije najjeftiniji način za dolazak ovdje, siguran sam u to dok gledam Njušku kako zamiče za ugao i kreće natrag na aerodrom s kojeg smo upravo stigli.

Njuška je londonski taksist, koji svojim putnicima priča da je navijač Tottenhama, nosi flat cap preko pola gupca i na jednom od tristotinjak živopisnih gradskih dijalekata naivnim turistima poput nas obećaje upola jeftiniju vožnju nego što ona na kraju ispadne.

Stari prdac zvuči kao Rodney Trotter s probavnim problemima dok nas ispituje o Prosinekiju (taj je puno pušio?), Shukeru (kakav lob Schmeichelu) i Chor-luuki (tog smo odmah trebali prodati).

- Sorry mate, ali ispalo je nešto skuplje od procjene, sigurno nećeš zamjeriti - kaže Njuška na kraju dok sa svojim ušminkanim autekom koči kod Hendona.

Okej, soma kuna za 22 prijeđena kilometra, nakon ovog mi treba pivo i to hitno, mislim si dok čekam ključ za kuću, ljupku malu prizemnicu tipičnu za londonsko predgrađe u kojoj bi trebao boraviti narednih 14 dana.

Kralj neodgovornosti nailazi na boljeg (bolju)

Međutim. Lucy, mislim da se mala iz agencije točno tako zvala, javlja da će kasniti.

A samo sedam dana prije, dok drijemam na ranojutarnjoj kavi u podne u svom kvartovskom kafiću, ta ista Lucy uvjerava me telefonom da ne smijem kasniti. Srećom do nje u tom trenutku još nije stigao zao glas o mojoj neslavnoj zagrebačkoj reputaciji ‘kralja neodgovornosti’ koji redovito kasni dulje od plaće za radnice Kamenskog.

- Slijećete u nedjelju i samo zbog vas se dižem iz kreveta da donesem ključ od apartmana na drugi kraj grada. Budite ispred kuće u podne ili ćete me čekati do ponedjeljka ujutro - kaže Lucy s kristalno čistim naglaskom i jednako dugim jezikom.

- Taksi s Heatrowa mi se čini skupim. Ima li kakve šanse da sjednemo na podzemnu? - pitam ju.

- Ovo vam je prvi put u Londonu?

- Da.

- Uzmite taksi. U podzemnoj ćete se izgubiti. Stanica je daleko od kuće, kaže i poklopi.

I tako sedam dana kasnije sjedim na koferu, točno u podne ispred kuće u kojoj ću zajedno sa svojim suputnikom (računovođom, FER-ovcem i rođenim bratom Hrvojem, nadalje u tekstu samo Savjetnikom), živjeti sljedećih 14 dana, na vjetrometini praćenoj sitnom kišom, lakši za soma kuna, a Lucy britka na jeziku i navodno točna kao CERN-ov ubrzivač čestica - kasni više od 20 minuta.

Super.

Plan o dvotjednom učenju jezika, bacanju očiju na londonske Micice i testiranju najmanje dvjesto vrsta piva po pubovima u Peckhamu sada mi i ne izgleda tako dobro kao kad sam listao prospekt za aranžaman u Zagrebu.

Loša hrana, loše vrijeme i Mary Poppins. London.

Čini se da Guy Ritchie nije lagao.

Subway – gdje pravila ne postoje

Stvari se ipak mijenjaju brzinom munje već za prvog odlaska u središte grada. Lucy je naravno muljala - najbliža stanica podzemne je Golders Green, od naše londonske bukse udaljena samo 13,5 minuta hoda, kako me obavijestio moj Savjetnik i budući diplomirani mjerač vremena.

Sustav podzemne željeznice jeftin je, brz i lagan za orijentaciju. I doista nema zabavnije stvari od podzemne u Londonu. Stotine kilometara podzemnih tračnica premrežile su grad poput mravinjaka punog putnika koji u njoj žive, jedu, čitaju ili jednostavno spavaju.

Ako mislite da je živo na Britancu nedjeljom, a najčudniji tipovi u vašem životu su zabavni brkati prodavači sa Hrelića i Dolca, vrijeme je za londonski Subway.

Ubrzo smo Savjetnik i ja ustalili dnevnu rutinu - uzimaš jedne od nekoliko desetaka besplatnih novina s goleme hrpe na ulazu u stanicu, namrgođeni Indijac ti za funtu u masni papir zamota krafnu i šalicu punu kipuće kave i već si na putu prema Sohou, samom središtu grada isprešaranom trgovinama, pubovima i jeftinim kineskim restoranima tipa: kod Starog Wua sve po sedam funti!

Savjetnik je dobro pripremljen, zna računati, a ima i iPhone pun korisnih karti i tablica, pa smo svugdje na vrijeme (posve novi koncept za mene) i sve odmah pronalazimo. Zato se isključujem, slijedim ga kao slijepimiš po ulici i ubrzo se prepuštam čarima britanske prijestolnice. 

Jer, ovo je otkvačeni šareni cirkus od grada, u to nema sumnje. Za ovakav sudar kultura, nacija i ponašanja nisam bio spreman.

Grad s 3500 policijskih intervencija dnevno

Prvo se informiram o stanju medija (okej, tek nakon što sam se informirao o izgledu dviju Azijatkinja što puše preko puta nas) i u vlaku otvaram Evening Standard, rudnik šunda, stila i sporta doziran u pravim omjerima na kojih 60-ak stranica, taman dovoljno zanimljivih da te drže budnim do recimo Tottenham Court Roada.

Čitam tako da je London grad s 3500 policijskih intervencija dnevno (!!!) zbog različitih narušavanja reda i mira, a upravo je prešao zabrinjavajuću granicu od sto tisuća kućanstava u kojima nitko nije bio zaposlen niti jednom u životu. Svi oni koji žele otvoriti fast food plaćat će dodatnih tisuću funti mjesečno tzv. poreza na debljinu, što je uzrokovalo žestoku debatu. Dvije su djevojke izgorjele u kući na zapadu grada i sada Scotland Yard misli da su prije ‘vatrenog tuluma’ ubijene pištoljem.

U sekciji zvijezde profesor s Oxforda napada rap zvijezdu Dizzeja Rascala da svojim govorom uništava izvorni cockney dijalekt, a samim time i britansku kulturu.

O tome što sam upravo pročitao žalim se Savjetniku, ali njega, čini se, više zanimaju izlozi na Oxford streetu, milju i pol dugačkoj ulici stvorenoj za šetnju s djevojkom kada poželiš bankrotirati. Trgovine se ovdje izmjenju s drugim trgovinama, a ponegdje ima i trgovina koje su zamijenile druge trgovine koje su ovdje nekad bile. Ovo je sasvim druga razina od standardne H&M rute u središtu Zagreba (iako, samo u centru Londona, postoji pet H&M-ova. I svaki je na tri kata).

Ovako, iz prve, ipak izdvajam Burberry, troetažni ostakljeni panoptikum u kojem svakog kupca dočekuje njegov vlasititi butler/prodavač u bijelim rukavicama, a gdje obična crna kravata stoji oko 850 kuna.

Prestrašeni brojnim muškim parovima koji se u prozirnim plastičnim kaputima drže za ruke dok jedan drugom biraju šalove, uzmičemo u Worlds End pub spremni za prvu pravu pintu engleskog piva. Žedni smo, za poklone boljim polovicama ima vremena.

Od konobarice tražimo pravo englesko pivo.

- Može Fosters?, pita i trepne velikim plavim okama.

Možda nisam Eric Cantona, ali popio sam nešto piva u životu i znam da je Fosters englesko pivo koliko je i Ćiro Blažević zakleti nepušač.

- Mislili smo baš nešto domaće probat - izvlačim situaciju.

- Može Staro češko? To vam je baš hit u Engleskoj - kaže mala, a ja odustanem od napora i kimnem glavom. Ne da mi se objašnjavat da je 'češko' hit i dućanu u Dubravi.

Sam sam si kriv - više nikom neću reći da sam stranac. S obzirom da se ovdje priča na 350 različitih jezika (provjerena činjenica), nitko neće primjetiti razliku. Uostalom, ionako zajedno sa Savjetnikom ubrzo prelazim na aleove, i to crne, pa me ova diskusija u budućnosti neće zanimati.

U muzejima – vrhunska zabava!

Savjetnik mi, dok rasturamo prvu pintu, predočava dijaboličan plan: za početak ćemo obići sve muzeje u Londonu.

Uostalom, to rade svi turisti. Prihvaćam prije nego sam se informirao pa tako sljedeće dane provodim trošeći potplate svojih, za asfalt, prenježnih cipelica i to do krajnjih granica... Gunđam i gunđam, no stvari nisu tako crne.

Kao zakleti neprijatelj bilo koje ustanove u kojoj možeš vidjeti Japanca s fotoaparatom ili grupu njemačkih umirovljenika s kartama grada, moram priznati da sam se ustvari prilično dobro zabavio.

British Museum impozantni je bastard od građevine, s punih sedam milijuna izložaka i savršeno uređenim futurističkim lobijem gdje rade sasvim pristojnu kavu.

Ako kao i ja niste u mogućnosti uteći kletoj muzejskoj sudbini, svakako otiđite i do Greenwicha, kod kojeg se može obići i opservatorij s muzejom posvećenom svemiru (jako kul) i britanskoj mornaričkoj povijesti (nešto manje kul).

I najgori đaci to znaju - Greenwich je svjetski Grički top, kad ekipa tamo kaže da je podne, onda je brate stvarno podne.

Ja na nultom meridijanu gdje je najtočniji sat na svijetu? Učinilo mi se to kao okrutna sudbina pa brzo nastavljamo dalje.

Ono što je jako zabavno kod muzeja u Londonu je da su interaktivni - gotovo da nema postava s kojim ne možeš komunicirati na neki način, negdje pritisnuti neki gumb, izvesti neki test ili slično.

U Science muzeju možeš primjerice turati ruke u razne otvore i isprobavati vlastita osjetila.

Navući rukavice astronauta i složiti s njima vijak u svemirskim uvjetima.

Dotaknuti najstariji kamen na svijetu (nekoliko milijuna godina star, ako se ne varam).

Proklet bio što sam kapitulirao, ali na kraju zaključujem da ovdje muzeje stvarno vrijedi obići.

Baš kao i Ferrisov kotač koji leži na samoj Temzi, a da bi ga turisti lakše uguglali dok rezerviraju karte, nazvali su ga prigodno: Eye of London. Ovaj golemi kotač, kojeg ne možete vidjeti u lunaparku u Prečkom, najveći je na svijetu i diže svoje putnike u malenim kupolama na visinu od 135 metara gdje se odjednom većina središnjeg Londona ukazuje kao na dlanu.

Iako siv, maglovit i blatnjav u veljači, grad iz zraka izgleda moćno. K tome, ovo je nabolji kut za pogled na Westministersku palaču i Big Ben.

Britney – I am back!

Kartu za Eye najbolje je uzeti u paketu s kartama za Sea World i Madame Tussauds. Nešto se uštedi, a Sea World, gigantski podzemni akvarij ispresijecan prozirnim tunelima za posjetitelje, nudi i pogled na tisuću morskih vrsta, između ostalog i tigraste morske pse dugačke i do šest metara.

Nije da bih ikada to probao, ali tim si grdosijama toliko blizu da ih možeš poškakljati po njušci.

Madame Tussauds muzej je voštanih figura i točka, ma gdje ga posjetio. Puno ljudi se na njega otresa kao i na McDonalds, ali riječ je o prilično zabavnoj vožnji. A ja u njega hodočastim s jednim ciljem - da bi se ponovno slikao u zagrljaju s Britney Spears, najvećom živućom umjetnicom na svijetu koja je zadužila generacije šiparica.

Dvije stvari su me kod stare madame T. potpuno oduševile - novi postav muzeja gdje vas živi glumci uvjerljivo maskirani u zombije i vampire bez najave ganjaju po hodnicima (apsolutni winner čitavog muzejskog hodočašćenja u Londonu) i 4D kino u Marvelovoj sekciji: kino ekran razvučen je po cijeloj kupoli u kojoj je kino, a osim standarnog 3D doživljaja koji je ovdje doveden do savršenstva, za projekcije će vas ovdje polijevati prskalice iz sjedala ispred vas, a bockati iz sjedala iza vas. Jako, jako zabavno, a ako mi ne vjerujete, pitajte grupu 12-godišnjaka koji su kraj mene vrištali od uzbuđenja i blijedi napuštali dvoranu.

Kozmopolitski noćni život

Puno više akcije od ovih dnevnih proceduralki nudile su ipak naše noćne aktivnosti. Tako sam se u pratnji Savjetnika i trećeg nam znanca, misterioznog Mece, poznatog samo kao zagriženog fana elektronske glazbe, našao na ulazu oh, tog nekog malog nepoznatog kluba, znanog samo kao Ministry of Sound!

Na ulazu redina do preksutra, a redar veći od ormara i crnji od polarne noći traži nas putovnice.

- Imam ovdje tri gospodina iz .....(pogleda još jednom u putovnicu)....iz Hrvatske - kaže ćelavom kolegi u finom odijelu, a ovaj nas pogleda, zaključi da smo valjda Rusi i pusti nas unutra.

E, to ja zovem prokleto dobrim klubom. Mjesto izgleda kao obična garaža samo deset puta veća, a svakog vikenda redovito u njemu rokaju baš ono, zvijezda za zvijezdom. Mi smo naletili na live act Basement Jaxxa koji su rasturili kuću, inače prilično fino popunjenu raznovrsnim Micicama u najčudnijim kul oblekama, koje pod obavezno uključuju vrtoglave potpetice.

Okej, možda je prvoloptaški napisati za noćni klub u Londonu da je kozmopolitski, ali ako to ne napišeš dok se na podiju guraš između dvije fine Kineskinje, starijeg bijelca u odijelu s aktovkom i dva tipa s bradama do koljena i turbanima na glavi, kada ćeš?

I da. Povlačim sve neugodne, a neki bi rekli i proste stvari, koje sam govorio za zagrebački ZET u prošlosti. Čini se da je u Londonu sasvim normalno da se ukrcaš u noćni bus (kojeg si smrznut čekao pola sata na stanici), a da ti on nasred ulice stane i sve putnike izbaci na cestu jer mu je, kao, gotova smjena.

Ja sam možda i bio u cugi pa nisam pazio, ali moj Savjetnik je ipak bio na visini zadatka i ubrzo našao put prema našoj kući na Hendon wayju.

Riječ dana - kabanica

Ovako na papiru nabacana iskustva iz tog mog prvog posjeta ubrzo su zamijenile i nešto konkretnije opservacije pravila života u ovom divovskom, brzopoteznom gradu. Taksiji su skupi (kao i većina stvari ovdje), vozači su muljatori, noćni busevi neredoviti i hiroviti.

Ali, još je mnoštvo nedostataka koje odmah upadaju u oči, a jedno od njih je vrijeme.

S obzirom da smo Savjetnik i ja u gradu odlučili nešto i naučiti - pa smo pohađali i predavanja engleskog u internacionalnoj školi - imali smo čast naučiti sve o promjenjivoj veljači na Otoku za vrijeme ranojutarnjih šetnji na relaciji apartman-škola.

Ukratko: želiš da pada kiša, jer ako ne pada kiša onda puše vjetar koji ti prebroji sve kosti u tijelu. Kad pada kiša, a to je 60 posto ukupnog vremena - onda je riječ o nervoznoj kombinaciji rosulje i magličaste vode koja ima naviku pogađati te točno u one, malobrojne otkrivene dijelove lica poput očiju i usta.

S obzirom da stalno puše, rijetko ćete vidjeti Londončana s kišobranom, ovdje su oni nepotrebni, suvišni i prilično opasni ako nekome ispadnu iz ruke i odlete vam u lice.

Riječ dana ovdje je kabanica!

Mala napomena: lokalci su nam objasnili da je vrijeme u veljači ustvari odlično.

Molim?

- Ako želite pakao, dođite u ožujku kada krenu vjetrovi, ili u travnju kada počnu prave kiše - rekli su nam.

Ali, zato je ljeti vrijeme idealno: temperature navodno rastu do nepodnošljivih 15 stupnjeva celzijusevih krajem lipnja.

Razmišljam o svemu tome desetog dana boravka dok promatram fakina na Oxford streetu. Ja u kapi, šalu i rukavicama, Savjetnik gotovo pa u skafanderu, a on se prešetava u vjetrovki i kratkim hlačama.

I više se čudi on nama nego mi njemu.

Zadovoljiti nepce

Druga stvar je hrana. Ovdje turist ima tri izbora. Jedan je svakodnevni obilazak restorana (za što treba poprilično debeli novčanik). Druga su fast foodovi ili kineski restorani poput Starog Wua (meke sa začinjenom i masnom, ali ruku na srce, ukusnom hranom nakon koje je posjet toaletu pravi triler). Treća su smrznuti obroci spremni za jelo nakon kratkog, ali oštrog udara u mikrovalnoj.

Savjetnik je opet dobro izračunao: kombinacijom drugog i trećeg načina značajno ćemo uštedjeti i na novcu i vremenu (kuhanje svježih namirnica odmah smo prepoznali kao suludo).

Zato smo se uputili u Tesco (što je križanac Konzuma i recimo Interspara) i uronili u svijet smrznutih obroka, namaza i voća. Jedno je sigurno: Otočani ne znaju što je kvalitetno i ukusno svježe voće i povrće (horori koje nude u trgovačkim lancima prezreli su komadi omotani u plastiku u koje se u kriminalističkim filmovima omataju leševi), ali proizvode prokleto dobar maslac. Između dvadesetak vrsta pronašli smo favorita - vjerujte mi, ako niste probali Utterly Butterly, niste jeli maslac.

Smrznuti obroci posebni su fetiš namijenjen samo najhrabrijima: ima ih valjda pededesetak različitih koje možete kombinirati (combo packovi lazanja ili mesnih okruglica prava su avantura za svakog gastronomada), a slično je i s pivom i aleovima kojih ima mali milijun.

Probali smo sve ili većinu toga i stvarno si dali oduška. Nakon te količine špageta, okruglica, faširanaca, složenaca i kobasica, nešto toplo sa žlicom iz majčine kuhinje ala poriluk ili kelj doimao se nakon desetak dana kao Sveti gral.

Engleska iz tv serije ne postoji

Engleska kakvu možda gledate u kasnonoćnom programu u nekoj napetoj seriji BBC-a, više ne postoji. Shvaćamo to nakon prvog lunjanja širokim londonskim ulicama.

Njih su preplavile sve moguće rase, nacije i kombinacije koje se mogu zamisliti i potpuno su preuzele većinu gradskog lica. Kinezi, Indijci, Pakistanci i Arapi gužvaju se po podzemnoj i uglavnom su zauzeli poslove 'iz treće smjene'. Rijetko ćete na blagajnama, čuvanim prakiralištima ili gradilištima vidjeti bijelca. Ustvari, bijelca ćete rijetko vidjeti na ulicama općenito, osim ako niste u strogom središtu Londona.

Stvari se ipak drastično mijenjaju u City-u, poslovnoj zoni kroz koju vodi jedna od linija podzemne željeznice koja među neboderima postaje nadzemna.

Kako City leži pored Temze, nevjerojatan prizor se pruža iz vlaka koji krstari između staklenih tornjeva okruženih riječnim rukavcima i savršeno uređenim ulicama i parkovima.

Tu se nakratko mijenja i sastav putnika u vlakovima. Pakistance i Kineze ovdje nadjačavaju mladi odvjetnici, bankari i tajnice, sve redom bijelci.

I ono što je posebno razveselilo mog Savjetnika - puno njih su baš ekstra Micice.

Prosjaka i skitnica, unatoč činjenici da se u Londonu u zadnje vrijeme i ne živi najbolje (profesor engleskog uvjerava me da se ovdje ne može živjeti ni sa plaćom od 2 tisuće funti, što je nekih 18 tisuća kuna), na ulicama ih uopće nema. Nema ih ni u podzemnoj zahvaljujući strogim kontrolama na ulazima u stanice, posebno onima u središtu grada.

Tek dvojicu prvoklasnih šaljivdžija s pivom u ruci, prilično pijanih primjetio sam jednom prilikom u čitavih 14 dana, a dok su sjedili na ulici i lokali neku opaku tekućinu iz tetrapaka, izgledali su kao da uopće ne pripadaju u sjeverozapadno predgrađe gdje smo bili smješteni.

Dečki kao da su ispali s ugla u Peckhamu, kojeg, da stvar bude tragična, na kraju nisam imao vremena ni snage detaljno obići.

Posve drugačija slika pruža se kod Covent Gardena, ljupkog trga/tržnice u samom središtu kod Sohoa. Vikendom ondje po ulicama rasturaju ulični pjevači, svirači i performeri najrazličitijih vrsta i seksualnih orijentacija. A ako još niste probali paellu iz divovskog kotla na Coventu – pa onda još niste živjeli. Stric koji to sprema, stvarno zna svoj posao.

Toliko je toga za vidjeti i napisati o Londonu, ali dovoljno je reći da sam se za grad zapalio iz prve i zato planiram ponovno gore. Što prije.

Ovaj put kad sletim upadam odmah u podzemnu i put Coventa ili Camdena. Tržnica sa koje je potekao punk i danas je ludo zabavna...

* Pronađite smještaj u hostelima u Engleskoj. Direktan link na rezervaciju hostela možete pronaći na vrhu ove stranice.

Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Zadar) on hihostels.com: