Putosfera
Poljska 2012.: Bijelo-crveno ljeto za pamćenje
Nezaboravna ferijalna putešestvija na europsku nogometnu smotru
11.10.2012
Piše: Ivica Križić

Odlazak na Europsko nogometno prvenstvo u Poljsku bilo je moje prvo putovanje u organizaciji Ferijalnog saveza, ali ću biti jasan - NE i zadnje. Kada samo čujem ljude kako plaču i pričaju koliko su novca plaćali za hotele, usput se još mučili vozeći po mađarskim i češkim šumama tražeći najbržu rutu do Poznanja. Brdo problema. A ja sam mirno sjeo u bus, otvorio pivu, potegao katkad i šljivu i nakon sedamnaest sati stigao u hostel u Poznanju, gdje me čekalo ono što je čovjeku više nego dovoljno. Krevet, wc i kupaonica. Čemu svi skupi hoteli kada i oni isto nude? Usput je društvo u hostelu jamačno šarolikije i zabavnije nego neka uštogljena gospoda koju ćete najčešće sresti u hotelu. Dobro, nije hostel u Poznanju bio neka senzacija, ali je poslužio svrsi. A i što će mi više? Uostalom, ako hostel u Poznanju i nije bio Hilton, onaj u Gdanjsku sve je nadoknadio. Iskreno. Upitao sam se nisu li možda pogriješili u kategorizaciji. Bio sam u Parizu i Madridu i hotelima sa tri zvjezdice koji hostelu u Gdanjsku nisu dorasli ni do gležnjeva. Na ovom mjestu, čestitke Ferijalnom za odabir hostela Zappio u Gdanjsku. To je bio pun pogodak, od uređenja do lokacije - čista petica!

Zahtjevan je sada zadatak izdvojiti detalje, anegdote, zanimljivosti koje su obogatile moje putovanje. A bilo ih je… Glupo bi bilo ići nekim redoslijedom, ali na početku ipak treba potrošiti i poneku riječ o samom putovanju od Hrvatske do Poljske. U kratkim crtama: društvo u busu šaroliko. Zastupljeni svi dijelovi Lijepe naše, od Dalmacije do Međimurja, od Istre do Slavonije i Posavine. Jedina mana - nigdje ljepšeg spola! Da, da, to je hendikep kada putuješ na sportska natjecanja. Deficit žena je zajamčen… Nažalost, i kriza je učinila svoje, pa je i broj putnika bio daleko manji nego ranijih godina. Službeni pratitelj i jedina osoba koju sam poznavao i prije polaska u Poljsku pričao mi je još ranije kako su svojedobno u Portugal išla dupkom puni autobusi… Ovaj puta samo tridesetak odabranih, među njima i poznata prezimena Bebek i Ćorluka, koji će za poljskih dana biti moj cimer. Na ovom mjestu još jednom: „Čarli, domaća šljiva ti je melem za grlo“.

Granična kontrola na hrvatski način

I tako krenusmo u ponoć iz Zagreba za Poljsku. Nije trebalo dugo za prvo uzbuđenje. Zamislite sljedeću scenu. Bus pun navijača koji putuju na Euro, a granični policajac pita: Nosite li zastave i navijačka obilježja??? Pa čovječe na kojem si ti planetu odrastao. Ne, ne nosimo zastave, nego znanstvene radove. Isti nas je sat i pol vremena gnjavio na izlasku iz Hrvatske! No, njegova 'profesionalno' postavljena pitanja nisu bili onaj pravi dio prve pustolovine. Hoće čovjek, nakon što je sat vremena utipkavao podatke iz naših putovnica u računalo, da mu šofer otvori 'bunker'. E sad, to je malo teži dio na mini-busu, pa makar bila riječ o mercedesovom mini-busu.  Da bi se došlo do prtljažnika trebalo je prvo ukloniti vanjski spremnik za prtljagu. A to nije baš tako lako i zahtjeva strpljenja i smirenosti. A toga naši prijatelji na granici nisu imali.  I onda se dogodilo. Vanjski spremnik je jednostavno pao s gornjeg nosača. Zlo i naopako. Što sad? S odvaljenim spremnikom ne možeš voziti, a policajac kulerski poruči: „Ne znam kamo ćete i što ćete s tim spremnikom, ali ga morate maknuti s granice.“ Da, kao da je to tek tako lako. I tako smo, udruženim snagama, 'pljunuli u ruke' i dignuli golemi spremnik i odnijeli ga iza carinske kućice, gdje će ga valjda sutradan pokupiti netko od vlasnika autobusnog prijevoznika. Kad sam ranije popodne spremao cd s navijačkim pjesmama, nisam ni mislio da ću samo nekoliko sati kasnije odrađivati ozbiljan fizički posao, jer je tamo neki policajac išao trenirati strogoću. E da. Najbolje od svega, kada je vidio da je problem sa spremnikom doista problem, frajer je jednostavno odustao od pregledavanja prtljažnika! Živio rođo!

Tečaj eura nestabilan kao hrvatski krediti rejting

I tako smo uz pivu, pauze za biološke potrebe, navijačku glazbu… malo-pomalo stigli do Poljske. Zanimljivo, iako sam s prijašnjih velikih natjecanja imao iskustvo da zemlje domaćini unatoč Schengenu vrate nekadašnje granične kontrole, pa me je u društvu najboljeg prijatelja i bratića 2006. godine u Njemačkoj tamošnja granična policajka dobrano pretresla, Poljaci nisu imali graničnu kontrolu. Ili smo mi možda negdje ušli na divlji ulaz? Ne vjerujem, unatoč debeloj šumi. S kim god sam pričao potvrdio mi je da ni drugdje nije bilo graničnih 'zasjeda'. A kad se sjetim izlaska iz Hrvatske i onog 'psa-čuvara' na rubu granice Europske unije…

Prvi dojam o Poljskoj bio je taj da je riječ o zemlji vrlo sličnoj Hrvatskoj. Naravno, uvijek postoje razlike, no općenito sam se osjećao kao kod kuće - dobro. Deseci kilometara vožnje po ravnoj cesti kroz šumu, to baš i nije nešto čega ima na pretek u Hrvatskoj. Imao sam osjećaj kao da kročimo putom koji su svojedobno Nijemci prokrčili tenkovima kada su provalili u Poljsku. Prvi dodir s Poljacima neki su od mojih suputnika imali u mjenjačnici gdje su mijenjali kune ili eure za zlote. E to je već zanimljiva priča. Kada smo stigli u Poljsku tečaj je bio izvrsnih 4,3 zlota za euro. Na dan utakmice sa Španjolcima u Gdanjsku kad su Poljaci otkrili da Hrvata ima puno i da vole pivo, tečaj je bio 3,9. Turbulentno razdoblje na tržištu novca...

A ja mislio da se Euro igra ljeti

Kada pričam o Poljskoj, onda neke stvari morate znati, možda vam posluže kao dobar savjet. Ne pokušavajte s engleskim ako niste u Varšavi, jer bolje ćete proći i s hrvatskim. Možda su drugi imali drukčija iskustva, ali moje je iskustvo bilo - pričaj sporo hrvatski i dobit ćeš što si tražio. Na engleske ćeš upite, pak, najčešće dobiti jedan odgovor - 'nie'. Pretpostavljam da prijevod nije potreban. Ali, da ne shvatite krivo, Poljaci će vam uvijek, ili barem u većini slučajeva, pomoći koliko god mogu. I tu moram vrlo jasno naglasiti. Poljaci su izrazito gostoljubivi i ljubazni ljudi i iskreno, za deset dana boravka u Poljskoj, nijednom nisam imao osjećaj da nisam dobrodošao. Okej, ima iznimki. Poput onih druškana obrijanih glava, s debelim čizmama i jaknama s kapuljačama. Možda ih bolje poznate kao huligane, one nogometne, kojih je u Poznanju bilo jako puno. Ali, da ne bude zabune, ukoliko niste s njima htjeli imati posla, onda vas oni ne bi ni napadali. Kad smo već kod te teme, upravo je Poznanj jedan od najpoznatijih gnijezda poljskog nogometnog huliganizma. Navijači lokalnog kluba Lech slove za jednu od tri najgore navijačke skupine u Poljskoj. Gori su navodno samo oni iz Wroclawa, zbog čega je Uefa i zabranila igranje utakmica u tom, kažu mi mnogi, najljepšem poljskom gradu. Kraljevskom gradu punom kulture. Kako bilo, prisutnost Lechovih batinaša bila je stvar koju ste morali prihvatiti. A oni su baš uporno dolazili na središnji poznanjski trg Stary Rynek, o kojem ću malo kasnije. No, dosta o huliganima. Oni ne zaslužuju više tinte.

Prvi, a zapravo jedini problem koji nas je dočekao u Poznanju, a kasnije i u Gdanjsku je bilo vrijeme. Ne možeš vjerovati kako se čovjek može prevariti u životu. Prije dvije godine u Londonu, izvještavajući s finala Lige prvaka u kasnim svibanjskim danima, pratilo me loše vrijeme. Kiša i sve ostalo što čini londonsko vrijeme toliko posebnim. Međutim, nije bilo hladno. Mislim si ja, pa u Poljskoj sigurno neće biti hladnije. Ako i bude kiše, bit će kao u Londonu, barem toplo. Šipak. A ja bez jakne i samo s jednim dugim hlačama i dvjema majicama dugih rukava. Sve ostalo ljetna odjeća. Koja greška. Srećom, piva i Soplica (votka) bili su koristan energent pa se hladnoća nije baš osjetila. A bilo je, izuzevši dva-tri dana, uistinu hladno za ljetno doba godine. Odmah nakon upoznavanja s hostelom krenuli smo upoznati grad i, iako bez navijačkih obilježja, pokazali smo ostalim putnicima javnog gradskog prijevoza tko je u njihovom gradu i tko tu igra na domaćem terenu – hrvatske pjesme orile su se iz gradskih busova, a i iz tramvaja. Tada smo još mislili da će Poznanj biti samo naš, a onda smo upoznali „zelenu rijeku“ - Irce. Nedvojbenog domaćina u Poznanju, ali samo u brojčanom smislu.

Kruh? Što je to?

Prvi savjet koji sam vam dao o Poljskoj bio je onaj o korištenju engleskog jezika, a drugi je - ne očekuj kruh. Kažu neka istraživanja da smo mi Hrvati među najvećim proždrljivcima kruha u Europi. Priznajem, ja spadam u tu skupinu. Samo uz pitu ne jedem kruh, uz ostalo… A onda dođeš u Poljsku i nigdje kruha. Ako ga i ima, onda ti konobar donese nešto što više sliči gumenom tostu, nego komadu kruha. I onda si jedan na jedan protiv tanjura. Ti gladan, a tanjur s adutom u rukavu - bez kruha. Na pladnju su samo meso, uglavnom u slatkastim umacima, krumpir i kupus - poljski nacionalni prilozi, bez kojih nećete dobiti gotovo nijedno jelo. Pogledam bolje, a ono i dalje nema kruha… Jelo je ukusno, da se razumijemo. Ali… Nekako nisi baš sit bez kruha, a pred vratima su nove runde. Iako nitko nije ostao gladan, što mi se drugdje, kao u Londonu, događalo, mirne savjesti mogu ustvrditi - Poljaci imaju bolji ukus za spremanje cuge, nego hrane.

Poljsko pivo, to je nešto što ću čvrsto ugravirati u svoju memoriju. Probao sam ih mnoge, a rezultat je uvijek bio isti - sve poljske pive su odlične. Prvi dodir imao sam s Warkom, pivom istog imena kao i kamp hrvatske reprezentacije u Poljskoj. S obzirom da su naši dobro igrali, sad si mislim da su možda išli na pogon Warke. Na mom osobnom top pet poretku poljskih piva Warka čvrsto drži drugo mjesto. Kad sam već spomenuo ranking piva, onda ću odgonetnuti i preostala četiri iz slavne petorke. Broj pet za mene je Lech. Iako je naširoko u Poljskoj razvikan, za mene je samo broj pet. Broj četiri zaslužuje Tyskie, broncu Zubr, srebro sam već spomenuo, no pivo bez konkurencije, to je Zywiec. Moram se sjetiti i pronaći nekog uvoznika da malo dofura Zywieca u Lijepu našu. Oni koji me poznaju, znaju da jako poštujem sve domaće proizvode i da u velikoj mjeri živim 'kupujmo hrvatsko'. Međutim, moram reći da se ni danas, pola godine nakon povratka iz Poljske još nisam naviknuo na hrvatska piva… Sorry dečki u Ilici, Karlovcu, Gospiću, Buzetu ili Koprivnici. Piva vam nisu loša, ali Zywiec…

Okretanje na autocesti - dozvoljeno!

No, dobro, opet naširoko brbljam. O Poljskoj bi trebali znati još nešto - pazite se na cestama, pogotovo autocestama ili nekim sličnim pistama. Da bih napisao poneki redak o cestovnoj infrastrukturi i ozbiljno vas upozorio da pazite na neke prometne znakove, moram malo skočiti unaprijed. Budući da je moj bratić dolazio automobilom u Poljsku, a ostao je do poslije utakmice sa Španjolcima, zadnje koju je Hrvatska igrala, ponudio mi je prijevoz za povratak u Hrvatsku. Misleći da ću tako pet sati brže stići do Hrvatske, odlučih se prihvatiti njegovu ponudu. I tako sam ja natrag za Hrvatsku išao automobilom i imao sam priliku upoznati i neke druge ceste kojima nije išao bus. A imao sam štošta za vidjeti. Prvo, kao nigdje drugdje vidio sam gradilište autoceste u dužini od preko stotinu kilometara. Od Varšave prema Katowicama vozite se non-stop kroz gradilište. Poljaci malo drukčije grade autoceste. Ne rade ih dionicu po dionicu, nego u komadu. No, vozilo se ipak relativno brzo. Ono što me šokiralo su neka prometna pravila na autocesti. Općenito je na tamošnjim autocestama dozvoljeno voziti 140 na sat. A onda odjednom ograničenje na sto, pa 80 pa 60 i onda semafor?!?!! Semafor na autocesti! Još bolje, svakih par kilometara središnja zaštitna ograda između dvije strane autoceste prerezana je kako bi se automobili mogli okretati. Na prometnici na kojoj je dozvoljeno 140!!! Pa opet, moram priznat, i nisam vidio neke prometne nezgode. Iako, ako budete ikad vozili po poljskim autocestama, oprez. Druga je stvar što deseci kilometara autoceste nisu poznati navigacijskim sustavima. Poljaci su velike dijelove autocesti dovršili neposredno prije početka Eura, a neke ni tada, pa je Garmin najčešće javljao „preračunavam“, ne uspjevši nijednom pronaći autocestu u svom sustavu.

Zadatak u Varšavi: kupiti majicu dugih rukava

Državne i seoske ceste, to je, pak, priča za sebe. Kada sam išao na jednodnevni izlet u Varšavu, grad koji bih svakome preporučio jer, pored mnogo zgooodnih djevojaka, grad je uistinu atraktivan, a iz vlaka sam imao priliku vidjeti i drugu stranu Poljske. Iako je Poljska jedna od rijetkih zemalja Europske unije koja je i za vrijeme svjetske ekonomske krize bilježila rast, na selu se ipak još može vidjeti i neka druga Poljska. Ostaci one koja je desetljećima patila pod sovjetskom čizmom. Nerijetko sam između Poznanja i Varšave na troipolsatnom putovanju vlakom vidio seoske ceste koje nisu upoznale što je asfalt. S druge strane, ljubomorno sam mogao promatrati koliko je željeznička infrastruktura bolja nego u Hrvatskoj. Vlakovi ne voze 40 na sat, a tračnice ne izgledaju kao 1939. Poljaci možda nemaju najbolju cestovnu infrastrukturu, ali zato imaju ekspresne vlakove u kojima su u cijenu karte uključeni i kava, voda i slični napitci. Dok je meni iz Zaboka do Zagreba vlakom potrebno gotovo sat i pol, koliko bi mi trebalo i biciklom, u Poljskoj sam u istom vremenu već bio na pola puta između Poznanja i Varšave. Zato ću zamoliti sve one koji vjeruju da je Hrvatska daleko naprednija zemlja od Poljske da ozbiljno preispitaju svoje stavove.

Inače, na tom jednodnevnom izletu u Varšavu bilo je također zanimljivih anegdotica. Tako je moj suputnik samouvjereno krenuo bez majice dugih rukava. Naravno, u Varšavi nas je dočekao pljusak, pa je zato prvi posjet bio onaj šoping centru. No, vestu je moj suputnik tek kupio u nekoj suvenirnici u starom dijelu grada, nakon što je dobro pokisnuo i nakon što smo se prošetali više od pet kilometara. I onda, kada smo izašli iz suvenirnice, naravno, zasjalo je sunce… Ali, zato se moj suputnik barem uklopio u domaće okruženje, nosio je majicu s natpisom Polska. Možda je i bolje. Večer prije, drugi su se loše proveli za dvoboja između Rusije i Poljske. Stara „prijateljstva“ očigledno vječno traju… Zanimljivo je, pak, bilo cjenkati se s taksistom. Iako nam je vrijeme bilo ograničeno, a Varšava ogromna, našli smo vremena naći se s jednim mojim frendom koji je za našu dalekovidnicu izvještavao iz Varšave. I tako smo se upustili u cjenkanje s taksistom, koji je uporno tvrdio da smo Česi i da nam zbog toga neće dati popusta, budući da Poljake još očekuje okršaj s Česima. Krenuo rođo s 50 zlota, a mi s 20. Na kraju smo se našli na tridesetici, ali smo zato proživljavali teške trenutke. Čovjek zapeo i zapeo s rezultatima Eura, pa nam je za vrijeme vožnje u džepni raspored tekmi upisivao rezultate dotad odigranih tekmi! Križao sam se kada sam izašao iz taksija, a onda skužio da nas je frajer preveslao. Mogli smo tih 30 zlota popiti, jer sjedište Europske televizijske unije bilo je nekih petnaestak minuta hoda od mjesta gdje smo sjeli u taksi.

Na povratku iz Varšave, dok je kiša neumoljivo udarala o prozor, saznao sam i neke životne zanimljivosti o Poljskoj. Upoznali smo nekog studenta glazbe, koji nam je ispričao da je za normalan život, koji uključuje i odlazak u inozemstvo na godišnji odmor, poljskoj obitelji dovoljno oko tri tisuće zlota prihoda mjesečno, nekih 6000 kuna, što njegovi roditelji i zarađuju. Poljska doista nije skupa zemlja. Za desetodnevnog boravka tamo najskuplje pivo sam platio osamnaest kuna. Iako su ugostili Euro, Poljaci nisu divljali cijenama. Mada su ih, očekivano digli. U prosjeku smo pivo plaćali između dvanaest i petnaest kuna, kao u Hrvatskoj, a Poljaci su mi pričali da je ono u normalnim okolnostima i do sedam kuna jeftinije. A da se cuga može uistinu jeftino kupiti i u barovima, shvatili smo u Gdanjsku, gdje smo jedne večeri naletjeli na birtiju u kojoj je sve, od votke do pive koštalo po četiri zlota, nekih sedam kuna. Živjeli!

Moj cimer Michel Salgado

Ono što svako putovanje čini boljim ili lošijim je sadržaj noćnog života, a on se u Poznanju, gradu studentica i studenata odvija uglavnom oko središnjeg trga Starog Ryneka. Rijeke hrvatskih i irskih navijača pretvorile su birceve na Starom Ryneku u noćne klubove s najboljom atmosferom. Čim bi pala noć kafići bi se pretvorili u 'borilišta'. Hrvatske pjesme protiv irskih. Pobjednika nije bilo, jer bi u većini slučajeva i jedni i drugi na kraju pjevali udruženo. Irci bi pjevali naše pjesme, mi bi naučili one irske… Jednu večer dok smo na terasi nekog birca pratili dvoboj Rusija - Poljska, moj se cimer pretvorio u zvijezdu večeri. Iako je nama sličio najviše na Luku Modrića zbog svoje frizure, Irci su u njemu vidjeli nekadašnjeg realovca Michela Salgada. I tako se od Irca do Irca pročulo kako je Salgado na terasi, pa je prvo cijela birtija, a potom i dobar dio Starog Ryneka zapjevao „Michel Salgado, Michel Salgado, Michel Salgaaaaadooooo…“ Daj još jednu rundu.

I tako su večeri u Poznanju uglavnom prolazile u društvu irskih navijača, koji i nisu bili toliko tužni nakon što je njihova reprezentacija u prvom dvoboju pala protiv Hrvatske. Čim bi vidjeli hrvatske dresove, Irci bi prilazili i čestitali, a onda i zapjevali „Stand up if you lost 3-1“. Baš bih volio vidjeti našeg navijača kako opjevava svoj poraz… A moj cimer Modrić/Salgado… E, bio je još jednom zvijezda večeri. Dok smo nakon još jednog provoda išli prema taksiju, koji bi nas trebao odvesti do hostela, svratilo smo u neki fast-food pojesti neku sitnicu. A ono, restač pun Iraca. „Luka Modrić“ viknuo je jedan. Pretpostavljam da ne moram spominjati što je uslijedilo: „Luka Modrić, Luka Modrić, Luuuuka Mooodrić…“.

Kada sam već spomenuo taksi… Kao što sam spomenuo u primjeru iz Varšave, i u Poljskoj su taksisti, kako reći, osebujne biljke. Od Starog Ryneka do hostela svaku bismo večer platili drugi iznos. Variralo je to od 35 do 45 zlota, a jedan nas je taksist čak i izbacio jer nije htio čuti za manji iznos od 50 zlota. Zašto mi je to poznato? A da, Radio taksi Zagreb…

Ne spominji pipu u društvu djevojaka

I u Gdanjsku nam je noćni život poprimio rutinu. Dok su neki išli u susjedni Sopot gdje se noćni život odvijao uz plažu, drugi su otkrili gusarski brod „Czarnu Perlu“ ili crni biser. Svaku večer glazba uživo na brodu koji bi preko dana vozio dvosatne ture po Baltičkom moru. Već prve večeri bili smo kao domaći. Konobari i poslovođa su nas brzo upoznali, a naručivale su se runda za rundom pive, votke, rakije od kikirikija… I onda se moj cimer, Salgado, pobrine za još jednu anegdotu. Već sam spominjao neke savjete, a na ovom mjestu jedan vrlo važan. Ne znači pipa na svakom jeziku isto što i na hrvatskom. Neovisno što je i poljski dio obitelji slavenskih jezika, Poljakinje možda i neće biti oduševljene kada vam preko usana izleti riječ  pipa. Salgado je jedne večeri u Gdanjsku tražio konobaricu čašu vode iz pipe. A onda grom i pakao! Konobarica zaprepašteno upita: „Što si rekao? Pipa? Znaš li ti što to na poljskom znači?“ Mi zbunjeni, a ona se odvali smijati. Pipa vam je isto ono što se u hrvatskom jeziku vrlo često spominje u kombinaciji s dodatkom „materinu“… Ne trebam ni spominjati sve kasnije reakcije i narudžbe kod konobarice Nikolite. „Nikolita, daj još jednu pivu iz pipe…“

Gdanjsk pravi turistički dragulj

Ako je Poznanj studentski grad, koji uz sve to nudi i neke atrakcije za koje mi je žao što ih nisam stigao sve obići, kao recimo umjetno skijalište koje radi cijele godine, ili prelijepa katedrala, onda je Gdanjsk prava turistička Meka za Poljake. Prekrasni grad izgrađen u stilu skandinavskih i sjevernonjemačkih gradova smješten na Baltičkom moru mjesto je koje svakome mogu preporučiti. Naravno, da moj boravak u Poljskoj nije bio „navijačke naravi“, vjerojatno bi i više toga stigao obići. Mnoštvo građevina u gotičkom je stilu, a sličnost sa sjevernonjemačkim gradovima nije nikakvo iznenađenje.

Gdanjsk je godinama bio u sastavu Njemačke, bio je i član Hanzeatske lige, a do Drugog svjetskog rata, čak 96 posto stanovništva Gdanjska billi su Nijemci. Od građevina koje su me oduševile je svakako katedrala Svete Marije izgrađena u potpunosti od opeke. Najveća te vrste na svijetu. Atrakcija u Gdansjku sigurno su i kilometrima duge pješčane plaže na Baltiku. Iako je bilo ljeto, rijetki su se kupali, ja sam se zadovoljio slikanjem, kao i većina mojih suputnika. Naravno, ima i nekih zamjerki na račun Gdanjska. Iako je Gdanjsk turistički grad u mnogim restoranima ili kafićima postoje zajednički muško-ženski zahodi. Ne trebam napominjati koliki su redovi čekanja bili na dan tekme između Hrvatske i Španjolske, kada su 'bijelo-crvena' polja preplavila Dlugu ulycu, glavnu ulicu u središtu Gdanjska.

E da, bilo je i nogometa

Vjerojatno sam više od pola toga zaboravio reći. Ha, a nisam znao što ću pisati… Naravno, ostavio sam za kraj ono zbog čega se i došlo u Poljsku - nogomet. Sjećam se još tužnog petka i vruće lipanjske noći 2008. kada me skoro lupila kap nakon što je Hrvatska ispala protiv Turske. Ne lažem, nisam se nakon tog poraza dva dobra tjedna oporavio.

U Poljskoj rezultatski nije bilo tako uspješno kao u Austriji, ali sam Poljsku napustio zadovoljan. Istina, Hrvatska nije prošla skupinu, ali je osvojila četiri boda i pružila sjajne izvedbe u skupini u kojoj su se natjecali kasniji finalisti Eura. Da nije bilo njemačkog „zločinca“ Starka i da je Raketa bio samo malo spretniji… Nevažno. Pamtit ću sigurno sva tri nastupa naših igrača, ali još ću više pamtiti kako sam tijekom deset dana uživao u društvu drugih nogometnih zaljubljenika i fanatika, u druženju s navijačima Irske koji su na kraju ponijeli naslov najbolje navijačke skupine. I neka. Zaslužili su je. Ono što su Irci i Hrvati udruženo radili kroz nekoliko dana u Poznanju to će se pamtiti, prepričavati. Zajedničko pjevanje irskih i hrvatskih navijačkih pjesama, a onda udruženo glasnicama podrška i čestitke Poljacima na lijepom Euru. „Polska bialo-czerwoni“ bio je valjda najčešći stih koji se mogao čuti ulicama Poznanja i Gdanjska. Čak toliko često, da mi je u jednom trenutku bio i dosadio…

Siguran sam da sam izostavio mnogo toga važnog. Jer, kako sam se primicao kraju ovog teksta, tako su mi se vraćala sjećanja na događaje. Dobro je, ipak nisam počeo zaboravljati zbog starenja. Možda je šteta što neke od anegdota nisam stavio na papir, neke svjesno nisam. Neka njih u mom sjećanju i sjećanju onih koji su ih doživjeli. I tako sam prvi puta s Ferijalnim išao na veliko nogometno natjecanje i uživao. Zato, ekipa, znam da Ferijalni s busem teško može do Brazila, ali Francuska je za tri godine. A znamo kako naši nogometaši završavaju na natjecanjima u Francuskoj - među četiri. I zato…

Au revoir en France!

* Pronađite smještaj u hostelima u Poljskoj. Direktan link na rezervaciju hostela možete pronaći na vrhu ove stranice.

Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Kumrovec) on hihostels.com: