Putosfera
Putešestvija transsibirskom željeznicom, majkom svih željeznica
Najduža željeznička pruga na svijetu prolazi kroz osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva
01.10.2013
Piše: Ivan Rako

Kao veliki ljubitelj putovanja željeznicom, moja dugoiščekivana želja bila je proputovati najdužim željezničkim pravcem na svijetu, majkom svih željeznica. Транссибирская железнодорожная магистраль, ili po naški, Transsibirska željeznička magistrala, najduža je željeznička pruga na svijetu, prolazi kroz osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva. Glavni pravac je onaj prema Vladivostoku, gradu na krajnjem istoku Ruske federacije i taj se zove Transsibirska linija. Postoje još dva glavna pravca koja završavaju u Pekingu: kraći kroz Mongoliju nazvan Transmongolska linija, te duži koji zaobilazu Mongoliju i ide kroz kinesku pokrajinu Mandžuriju. Taj se zove Transmandžurska linija.

Službena gradnja tog diva među željeznicama je započela davne 1891. godine nedaleko od Vladivostoka. Vlakovi su punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka krenuli tek od srpnja 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu. Transsibirska je pruga spojena s europskim prugama i samim time prvi puta u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog ocena.

Putovanje valja detaljno isplanirati

Moj suputnik Vinc i ja odlučili smo ići transmongolskom linijom do Pekinga. Zanimala nas je ideja da prođemo kroz Mongoliju, ali kako u Zagrebu nema mongolskog veleposlanstva, a nama treba viza, odlučili smo izvaditi tu vizu u Moskvi ili Irkutsku. Zbog toga smo i uzeli karte za transsibirsku samo do Irkutska pa ćemo tamo odlučiti kamo i kako dalje. Zbog velikog interesa tijekom sezone nije preporučljivo doći u Moskvu i kupiti karte na licu mjesta, jer karte znaju biti rasprodane i do tjedan-dva prije početka putovanja. Mi smo htjeli do Irkutska stajati barem 5-6 puta, što bi značilo da bi u svakom gradu čekali predugo. Stoga smo morali napraviti ono što najviše mrzim, predetaljno isplanirati prvi dio putovanja.

E sad, prvi izazov je bio kako kupiti karte na ruskom sajtu. Jedino mjesto gdje se mogu kupiti karte je www.rzd.ru i mogu se kupiti svega 45 dana ranije. Postoje neki sajtovi na engleskom, ali nisu službeni i u pravilu su prilično skuplji. Usprkos svom lošem ruskom jeziku uspio sam doći do cijena svih karata, ali ih nisam mogao kupiti našom kreditnom karticom! Zbog nekih dodatnih sigurnosnih provjera za to nam treba nečija ruska kreditna. U tome mi je uvelike pomogao moj ruski drug Pavel koji je slučajno bio u Zagrebu taman u vrijeme kupovine karata.

Drugi malo manji izazov je već spomenuta papirologija, iliti vize. Kinesku vizu smo lako riješili u Zagrebu, mongolsku ćemo negdje on the road, dok je za Rusiju dovoljno pozivno pismo koje mi je donio Pavel. Najlakše je bilo kupiti avio karte, to smo ostavili za sam kraj. Uz svekoliku pomoć moje prijateljice Tee iz agencije Da, da, da kupili smo i prilično jeftine avio karte. Od Zagreba do Moskve te povratak iz Pekinga.

Nakon obavljenih svih priprema, nisam mogao dočekati početak putovanja. Opet je proradio taj mali crv u g... koji mi ne da mira. Jedva čekam vidjeti moju staru rusku druzju Pavela, Sašku, Anastasiju, Mašenku... Ne sumnjam da će biti loše. Prilikom zadnjeg posjeta Moskvi danima sam se budio s glavoboljom i to prilično kasno... :)

Moskva

Prvo na što nailazimo je odlična podzemna željeznica. Većina javnog prometa (nekih 80%) odvija se podzemnom. Karta je svega 25 rubalja (cca 5 kn). Dolazimo na preveliki Crveni trg. Skoro sve zgrade uokolo trga su crvene boje. U sredini je Lenjinov mauzolej. Trg ograđuju Kremlj, crkva Vasilija Blaženog te Povijesni muzej. Gradom dominiraju lijepo ukrašene kupole mnogih crkvi. Prva spominjanja Moskve datiraju iz 1147. godine, a 1156. godine je princ Jurij Dolgoruki napravio drveni zid i obrambeni jarak oko grada. Moskvovljani njega slave kao osnivača grada. Zatim je metropolit Petar smjestio 1325. godine svoju rezidenciju u do tada još beznačajan grad na rijeci Moskvi. Veliki knez Petar Danilovič Kalita, kojeg je 1333. godine veliki kan priznao za vrhovnog poglavara Rusije, dao je utvrditi grad. Utvrđenje je nazvano Kremlj. Kremlj je ruska riječ za dvorac, tvrđavu, citadelu i odnosi se na mnoštvo utvrđenih središnjih građevinskih objekata u povijesnim ruskim gradovima. A sam izraz Kremlj se uglavnom rabi za najpoznatijeg od svih njih, moskovski Kremlj.

Kremlj je ograđen ciglenim zidom, s pet ulaznih dveri, visokim 20m, te dugačkim 2.6 km. Unutar Kremlja se nalaze zgrade vlade, Patrijarhova palača, Kremaljska palača te nekoliko katedrala. Arhanđelova katedrala, Katedrala Bogojavljanja, te Crkva ruskih careva. Carevi su se krstili i vjenčavali u Katedrali Bogojavljanja. Spomenimo i najveći top toga vremena, Carev top težak 40 tona. Tu je i Carevo zvono, neznatno teže, od 200 tona. Nikada nije zazvonilo, jer je pri prvom podizanju puknulo. Kremaljska palača se nalazi u centralnom dijelu Kremlja, sagrađena je tek u 19. stoljeću, sa namjerom da postane carska rezidencija.

Graditelji Kremlja dugo su bili talijanski majstori, a tek kasnije ruski. Za izgradnju zidina, palača i crkava Ivan Veliki je, u 16. stoljeću, pozvao tada najpoznatije arhitekte iz Milana i Venecije, koji su u zapadni stil vješto ukomponirali originalnu narodnu verziju ruske arhitekture. Moskva i Kremlj su više puta napadani, razarani i paljeni. Poslije svakog razaranja obnavljan je po starim nacrtima i planovima. Sada je Kremlj sjedište Ruske Vlade i predsjednika Putina.

Čuvena crkva Vasilija Blaženog nalazi se van zidina Kremlja. Sastoji se od 12 malih, međusobno povezanih kapela, nastalih po zapovijedi Ivana Groznog. Kažu da je car nakon završetka gradnje naredio da se graditelj oslijepi, kako više nikad ne bi napravio nešto slično.

Ljudi su podosta srdačni, ali naći čovjeka koji zna engleski je ravno nalaženju igle u plastu sijena. Korisna stvar je što smo dovoljno stari i što smo učili ćirilicu u osnovnoj školi. Jezik, u pismu, je podosta sličan našem, ali kako brzo pričaju s drugačijim naglaskom od našeg, teško ih je shvatiti. Jedina pomoć nam je moja jedna godina učenja ruskog jezika. Čak ni na recepciji hostela većina nije znala engleski. Ako je tako u Moskvi, što nas čeka kasnije?!

Nižnji Novgorod

Eh, ti Rusi, pravi znalci u ispijanju alkohola. Nakon nekoliko večeri druženja s Pavelom i ostatkom družbe te preboljenih mamurluka, Vinc i ja krenuli smo lagano u daljnju avanturu. Nakon noćne vožnje željeznicom dolazimo u prvi grad na našoj putešestviji, Nižnji Novgorod. Grad je otprilike veličine Zagreba i nalazi se na ušću rijeke Oke u najdužu europsku rijeku Volgu. Za vrijeme SSSR-a grad je nosio ime Gorki po sovjetskom pjesniku Maksimu Gorkom, osnivaču socijalističkog realizma, koji je u njemu rođen. Nakon razgleda strogog centra grada, Kremlja (kao što već spomenuh - ruska riječ za dvorac, tvrđu, citadelu), odlučujemo posjetiti još jednu zanimljivost grada, muzej GAZ-a (ruski: ГАЗ ili Го́рьковский автомоби́льный заво́д — Tvornica automobila Gorki). Najpoznatiji proizvod te tvornice, automobil Volga, slavu je stekao tijekom hladnog rata. Samim time što je bio jedini luksuzni automobil dostupan u SSSR-u, Volga je bila san svih pravih Sovjeta. Crne Volge bile su omiljeni automobili sovjetskih državnika, posebno KGB-ovaca, a tako je ostalo i do danas. Naime, ponosni vlasnik jedne Volge je i ruski predsjednik Vladimir Putin. Proizvodili su i automobil Chaika, rusku verzija Cadillaca, koja je bila rezervirana samo za apartčike (visoke partijske funkcionere).

Kako su ulice navečer puste, večer smo proveli u hostelu, u ugodnom druženju s Katjuškom, mladom vlasnicom hostela. Cura u kasnim dvadesetima odlučila je otvoriti prvi hostel u Novgorodu, iako nikad prije tog nije bila u hostelu. Jedan od rijetkih hostela koje sam posjetio, a da nitko ne priča engleski. Tako da smo se sporazumjevali jedino s mojim lošim ruskim obogaćenim s hrpom riječi na hrvatskom. :) Kako god bilo, uspjeli smo provesti nekoliko sati u razgovoru ugodnom.

Kazan

Nakon dva dana provedena u Novgorodu, krećemo za Kazan. To je glavni grad ruske republike Tatarstan. Iako se vlak ne nalazi na ruti transibirske željeznice, odlučili smo ga posjetiti. Prvenstveno jer je to grad bogate povijesti, veliko je kulturno, trgovinsko i industrijsko središte. Kazan, kao i cijeli Tatarstan, je pretežno naseljen narodom koji se zovu Tatari. Sam naziv Tatar odnosio se na mongolsko pleme koje je kasnije zavladalo turkijskim plemenom Bugara na Volgi, s kojim se danas izmiješalo. Tako se Tatari najčešće drže turkijsko-mongolskim narodom koji govori turkijskim jezikom. Po vjeri su većinom muslimani, uz manje skupine pravoslavaca.

Kao i svaki veći ruski grad, i ovdje se u centru nalazi Kremlj, koji me fascinirao. Kazanski kremlj je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedinstven ruski kremlj koji je izgrađen na temeljima bugarske islamske utvrde. Dao ga je izgraditi Ivan Grozni na mjestu srušene utvrde u 16. stoljeću. Kazanski kremlj uključuje mnoge najstarije građevine poput Katedrale Uznesenja iz 16. stoljeća, Spasiteljev toranj je bio dio bivšeg manastirskog kompleksa. Toranj Sojembika visine 58 metara iz vremena Petra Velikog je simbol grada, a njegovo ime potječe od imena supruge dvaju posljednjih tatarskih kanova. Također su impoznantne predsjednička te guvernerova palača. I svakako treba spomenuti Qol-Şärif, najveću europsku džamiju obnovljenu 2005. godine.

Ekaterinburg

Polagano se krećemo prema Aziji. Granica je planinski lanac Ural, nekih 1700 km istočno od Moskve. Laganim truckanjem u vlaku koji ide šezdesetak kilometara na sat, pokušavamo složiti neku konverzaciju s hrpom vojnika koji nas okružuju. Ne ide baš. Ljudi su prilično zatvoreni, imam osjećaj da se pomalo srame što ne pričaju engleski, čak ni na moja pitanja na lošem ruskom odgovaraju jako kratko, sa da ili njet. Izgleda da je prisutna još uvijek neka barijera između njih i stranaca. Do Kazana smo nekako uspijevali pričati s lokalcima, ali nakon prelaska u Aziju je to bilo svedeno na nulu. Stranaca u vlaku – nema. Kroz sedam promijenjenih vlakova do granice sa Mongolijom smo sreli samo dvojicu Australaca. I to je to.

Uzeli smo karte za treći razred spavaćih kola. Svaki vagon izgleda kao jedna velika spavaonica sa 54 kreveta, bez pregrada. Vrijeme u vlaku provodimo u čitanju ruskih klasika Dostojevskog, jer druge zabave baš i nema. Kad nam se ne da čitati, gledamo kroz prozor u jedan te isti krajolik, nepreglednu tajgu koja se prostire do krajnjeg sjevera. U svakom vlaku postoji restoran koji nudi prilično skupo pivo i premale porcije hrane. Tako da smo se većinom hranili na kolodvorima, gdje je vlak stajao svakih par sati po otprilike pola sata. Bilo je dovoljno vremena za izaći van, kupiti koje pivo i sendvič, te malo povrća i tvrdo kuhanih jaja.

Iduća postaja gdje smo odlučili stati je Ekaterinburg. Nalazi se sa istočne strane Urala i to je prvi ruski grad u Aziji. U vrijeme Sovjeta, grad se zvao Sverdlovsk, po ruskom revolucionaru i političaru Jakovu Sverdlovu. Padom komunizma vraćeno je staro ime grada, koje je dobio u čast prema Katarini, ženi cara Petra Velikog, a kasnije ruskoj kraljici Katarini I. Grad je nastao kao baza za daljnje širenje ruskog utjecaja u Aziji. Za vrijeme ruskog građanskog rata boljševici su 17. srpnja 1918. u Ekaterinburgu strijeljali posljednjeg ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj. U okolici grada je rođen Boris Jeljcin, prvi predsjednik postsovjetske Rusije, koji je ovdje započeo političku karijeru.

Ruska birokracija

U Ekaterinburgu na težak način saznajemo kako Rusi još uvijek nisu orijentirani prema turizmu. Bili smo valjda jedini backpackeri u centru grada. Dolazimo u hotel u kojem smo htjeli prespavati, ali se ne možemo prijaviti. Mlađa djevojka na recepciji mi objašnjava da mi moramo registrirati vizu. Ja njoj objašnjavam da zbog bilateralnih odnosa naših država nama ne treba viza, da nam je dovoljno pozivno pismo koje joj pokazujem. Šalje nas u neki ured za strance na drugom kraju grada u kojem možemo odraditi potrebnu papirologiju. Hajd, pomislili smo, idemo to brzo obavit. Dolazimo do tog ureda za strance, kad na njemu na ćirilici, na ruskom jeziku piše da taj ured ne radi, da se obratimo u drugi na drugoj strani grada?! Okej, znamo dovoljno dobro ruski da razumijemo gdje treba otići. Odlazimo pješice u taj drugi ured, i nakon jednosatne šetnje kroz centar grada dolazimo na odredište. Nakon čekanja u redu s nekim Uzbecima i Kirgicima, dolazimo na red i upadamo u ured te na mom lošem ruskom objašnjavam zašto smo mi tu. Namrgođena gospođa u kasnim pedesetima mi nešto odgovara i ja je zamolim da priča sporije jer je ne razumijem. U tom trenutku se žena počne izderavati da je ona u Rusiji i da će ona pričati ruski kako ona želi?! Radim korak nazad, gledam oko sebe da li ima kakva skrivena kamera?! Ludilo. Pa ja sam u uredu za strance?! I ja sam isto ponekad glup da u birokratskoj državi očekujem minimum tolerancije prema i tom malom broju putnika namjernika?!

Tomsk

Nakon prespavanih par sati na kolodvoru, usred noći hvatamo vlak za Tomsk, grad nekih osamdesetak kilometara sjevernije od rute glavne Transsibirske linije. Inače, kako željeznica prolazi kroz osam vremenskih zona, Rusi su bili praktični pa su odlučili da se sva vremena polazaka i odlazaka ravnaju po moskovskom vremenu.

Nakon turobnih sovjetskih gradova dolazimo u taj grad nešto manji od Zagreba. Kako je Tomsk najstariji sveučilišni grad u Sibiru, bilo je dosta mladih ljudi koji razumiju osnove engleskog. Koje olakšanje u svim pogledima. U njemu se nalazi sedam sveučilišta, 27 crkvi, 17 muzeja, itd. Divno šetalište uz rijeku, hrpa drvenih kuća koje ostavljaju bez daha. Uz šetalište nailazimo na satirički spomenik ruskom književniku Antonu Čehovu.

U hotelu Sputnik uspijevamo obaviti registraciju vize (tj. dobili smo poseban papirić u putovnici na kojem piše da smo se prijavili u hotel). Koja muka i izgubljeno vrijeme u Ekaterinburgu za običan komad papira. Tomsk je jedan od najstarijih gradova u Sibiru i nedavno je proslavio 400 godina od osnutka grada. Očekivao sam da će u Sibiru biti hladnije u ovo kasno proljeće. Temperature su bile preko 35 Celzijeva stupnja, dok zimi znaju padati i do -40 ili -50.

S Tomskom smo došli na polovicu našeg putovanja. U idućem broju Hostelera čitajte o Irkutsku, Bajkalskom jezeru, Mongoliji i Pekingu.

* Pronađite smještaj u hostelima u Rusiji. Direktan link na rezervaciju hostela možete pronaći na vrhu ove stranice.

Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Zaostrog) on hihostels.com: