Najduža željeznička pruga na svijetu prolazi kroz osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva
Kao
veliki ljubitelj putovanja željeznicom, moja dugoiščekivana želja bila je
proputovati najdužim željezničkim pravcem na svijetu, majkom svih željeznica.
Транссибирская железнодорожная магистраль, ili po naški, Transsibirska
željeznička magistrala, najduža je željeznička pruga na svijetu, prolazi kroz
osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva.
Glavni pravac je onaj prema Vladivostoku, gradu na krajnjem istoku Ruske
federacije i taj se zove Transsibirska linija. Postoje još dva glavna pravca
koja završavaju u Pekingu: kraći kroz Mongoliju nazvan Transmongolska linija,
te duži koji zaobilazu Mongoliju i ide kroz kinesku pokrajinu Mandžuriju. Taj
se zove Transmandžurska linija.
Službena
gradnja tog diva među željeznicama je započela davne 1891. godine nedaleko od
Vladivostoka. Vlakovi su punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka
krenuli tek od srpnja 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila
prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i
njima prevozili na drugu stranu. Transsibirska je pruga spojena s europskim
prugama i samim time prvi puta u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati
od obala Atlantika do Tihog ocena.
Putovanje valja detaljno isplanirati
Moj
suputnik Vinc i ja odlučili smo ići transmongolskom linijom do Pekinga.
Zanimala nas je ideja da prođemo kroz Mongoliju, ali kako u Zagrebu nema
mongolskog veleposlanstva, a nama treba viza, odlučili smo izvaditi tu vizu u
Moskvi ili Irkutsku. Zbog toga smo i uzeli karte za transsibirsku samo do
Irkutska pa ćemo tamo odlučiti kamo i kako dalje. Zbog velikog interesa tijekom
sezone nije preporučljivo doći u Moskvu i kupiti karte na licu mjesta, jer
karte znaju biti rasprodane i do tjedan-dva prije početka putovanja. Mi smo
htjeli do Irkutska stajati barem 5-6 puta, što bi značilo da bi u svakom gradu
čekali predugo. Stoga smo morali napraviti ono što najviše mrzim, predetaljno
isplanirati prvi dio putovanja.
.jpg)
E
sad, prvi izazov je bio kako kupiti karte na ruskom sajtu. Jedino mjesto gdje
se mogu kupiti karte je www.rzd.ru i mogu se kupiti svega 45 dana ranije.
Postoje neki sajtovi na engleskom, ali nisu službeni i u pravilu su prilično
skuplji. Usprkos svom lošem ruskom jeziku uspio sam doći do cijena svih karata,
ali ih nisam mogao kupiti našom kreditnom karticom! Zbog nekih dodatnih
sigurnosnih provjera za to nam treba nečija ruska kreditna. U tome mi je
uvelike pomogao moj ruski drug Pavel koji je slučajno bio u Zagrebu taman u
vrijeme kupovine karata.
Drugi
malo manji izazov je već spomenuta papirologija, iliti vize. Kinesku vizu smo
lako riješili u Zagrebu, mongolsku ćemo negdje on the road, dok je za
Rusiju dovoljno pozivno pismo koje mi je donio Pavel. Najlakše je bilo kupiti
avio karte, to smo ostavili za sam kraj. Uz svekoliku pomoć moje prijateljice
Tee iz agencije Da, da, da kupili smo i prilično jeftine avio karte. Od Zagreba
do Moskve te povratak iz Pekinga.
Nakon
obavljenih svih priprema, nisam mogao dočekati početak putovanja. Opet je
proradio taj mali crv u g... koji mi ne da mira. Jedva čekam vidjeti moju staru
rusku druzju Pavela, Sašku, Anastasiju, Mašenku... Ne sumnjam da će biti loše.
Prilikom zadnjeg posjeta Moskvi danima sam se budio s glavoboljom i to prilično
kasno... :)
Moskva
Prvo
na što nailazimo je odlična podzemna željeznica. Većina javnog prometa (nekih
80%) odvija se podzemnom. Karta je svega 25 rubalja (cca 5 kn). Dolazimo na
preveliki Crveni trg. Skoro sve zgrade uokolo trga su crvene boje. U sredini je
Lenjinov mauzolej. Trg ograđuju Kremlj, crkva Vasilija Blaženog te Povijesni
muzej. Gradom dominiraju lijepo ukrašene kupole mnogih crkvi. Prva spominjanja
Moskve datiraju iz 1147. godine, a 1156. godine je princ Jurij Dolgoruki
napravio drveni zid i obrambeni jarak oko grada. Moskvovljani njega slave kao
osnivača grada. Zatim je metropolit Petar smjestio 1325. godine svoju
rezidenciju u do tada još beznačajan grad na rijeci Moskvi. Veliki knez Petar
Danilovič Kalita, kojeg je 1333. godine veliki kan priznao za vrhovnog
poglavara Rusije, dao je utvrditi grad. Utvrđenje je nazvano Kremlj. Kremlj je
ruska riječ za dvorac, tvrđavu, citadelu i odnosi se na mnoštvo utvrđenih
središnjih građevinskih objekata u povijesnim ruskim gradovima. A sam izraz
Kremlj se uglavnom rabi za najpoznatijeg od svih njih, moskovski Kremlj.
.jpg)
Kremlj
je ograđen ciglenim zidom, s pet ulaznih dveri, visokim 20m, te dugačkim 2.6
km. Unutar Kremlja se nalaze zgrade vlade, Patrijarhova palača, Kremaljska
palača te nekoliko katedrala. Arhanđelova katedrala, Katedrala Bogojavljanja,
te Crkva ruskih careva. Carevi su se krstili i vjenčavali u Katedrali
Bogojavljanja. Spomenimo i najveći top toga vremena, Carev top težak 40 tona.
Tu je i Carevo zvono, neznatno teže, od 200 tona. Nikada nije zazvonilo, jer je
pri prvom podizanju puknulo. Kremaljska palača se nalazi u centralnom dijelu
Kremlja, sagrađena je tek u 19. stoljeću, sa namjerom da postane carska rezidencija.
Graditelji
Kremlja dugo su bili talijanski majstori, a tek kasnije ruski. Za izgradnju
zidina, palača i crkava Ivan Veliki je, u 16. stoljeću, pozvao tada
najpoznatije arhitekte iz Milana i Venecije, koji su u zapadni stil vješto
ukomponirali originalnu narodnu verziju ruske arhitekture. Moskva i Kremlj su
više puta napadani, razarani i paljeni. Poslije svakog razaranja obnavljan je
po starim nacrtima i planovima. Sada je Kremlj sjedište Ruske Vlade i
predsjednika Putina.
Čuvena
crkva Vasilija Blaženog nalazi se van zidina Kremlja. Sastoji se od 12 malih,
međusobno povezanih kapela, nastalih po zapovijedi Ivana Groznog. Kažu da je
car nakon završetka gradnje naredio da se graditelj oslijepi, kako više nikad
ne bi napravio nešto slično.

Ljudi
su podosta srdačni, ali naći čovjeka koji zna engleski je ravno nalaženju igle
u plastu sijena. Korisna stvar je što smo dovoljno stari i što smo učili
ćirilicu u osnovnoj školi. Jezik, u pismu, je podosta sličan našem, ali kako
brzo pričaju s drugačijim naglaskom od našeg, teško ih je shvatiti. Jedina
pomoć nam je moja jedna godina učenja ruskog jezika. Čak ni na recepciji
hostela većina nije znala engleski. Ako je tako u Moskvi, što nas čeka
kasnije?!
Nižnji Novgorod
Eh,
ti Rusi, pravi znalci u ispijanju alkohola. Nakon nekoliko večeri druženja s
Pavelom i ostatkom družbe te preboljenih mamurluka, Vinc i ja krenuli smo
lagano u daljnju avanturu. Nakon noćne vožnje željeznicom dolazimo u prvi grad
na našoj putešestviji, Nižnji Novgorod. Grad je otprilike veličine Zagreba i
nalazi se na ušću rijeke Oke u najdužu europsku rijeku Volgu. Za vrijeme SSSR-a
grad je nosio ime Gorki po sovjetskom pjesniku Maksimu Gorkom, osnivaču
socijalističkog realizma, koji je u njemu rođen. Nakon razgleda strogog centra
grada, Kremlja (kao što već spomenuh - ruska riječ za dvorac, tvrđu, citadelu),
odlučujemo posjetiti još jednu zanimljivost grada, muzej GAZ-a (ruski: ГАЗ ili
Го́рьковский автомоби́льный заво́д — Tvornica automobila Gorki). Najpoznatiji
proizvod te tvornice, automobil Volga, slavu je stekao tijekom hladnog rata.
Samim time što je bio jedini luksuzni automobil dostupan u SSSR-u, Volga je
bila san svih pravih Sovjeta. Crne Volge bile su omiljeni automobili sovjetskih
državnika, posebno KGB-ovaca, a tako je ostalo i do danas. Naime, ponosni
vlasnik jedne Volge je i ruski predsjednik Vladimir Putin. Proizvodili su i
automobil Chaika, rusku verzija Cadillaca, koja je bila rezervirana samo za apartčike (visoke
partijske funkcionere).
Kako
su ulice navečer puste, večer smo proveli u hostelu, u ugodnom druženju s
Katjuškom, mladom vlasnicom hostela. Cura u kasnim dvadesetima odlučila je
otvoriti prvi hostel u Novgorodu, iako nikad prije tog nije bila u hostelu.
Jedan od rijetkih hostela koje sam posjetio, a da nitko ne priča engleski. Tako
da smo se sporazumjevali jedino s mojim lošim ruskim obogaćenim s hrpom riječi
na hrvatskom. :) Kako god bilo, uspjeli smo provesti nekoliko sati u razgovoru
ugodnom.
Kazan
Nakon
dva dana provedena u Novgorodu, krećemo za Kazan. To je glavni grad ruske
republike Tatarstan. Iako se vlak ne nalazi na ruti transibirske željeznice,
odlučili smo ga posjetiti. Prvenstveno jer je to grad bogate povijesti, veliko
je kulturno, trgovinsko i industrijsko središte. Kazan, kao i cijeli Tatarstan,
je pretežno naseljen narodom koji se zovu Tatari. Sam naziv Tatar odnosio se na
mongolsko pleme koje je kasnije zavladalo turkijskim plemenom Bugara na Volgi,
s kojim se danas izmiješalo. Tako se Tatari najčešće drže turkijsko-mongolskim
narodom koji govori turkijskim jezikom. Po vjeri su većinom muslimani, uz manje
skupine pravoslavaca.
.jpg)
Kao
i svaki veći ruski grad, i ovdje se u centru nalazi Kremlj, koji me fascinirao.
Kazanski kremlj je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi
kao jedinstven ruski kremlj koji je izgrađen na temeljima bugarske islamske
utvrde. Dao ga je izgraditi Ivan Grozni na mjestu srušene utvrde u 16.
stoljeću. Kazanski kremlj uključuje mnoge najstarije građevine poput Katedrale
Uznesenja iz 16. stoljeća, Spasiteljev toranj je bio dio bivšeg manastirskog
kompleksa. Toranj Sojembika visine 58 metara iz vremena Petra Velikog je simbol
grada, a njegovo ime potječe od imena supruge dvaju posljednjih tatarskih
kanova. Također su impoznantne predsjednička te guvernerova palača. I svakako
treba spomenuti Qol-Şärif, najveću europsku džamiju obnovljenu 2005. godine.
Ekaterinburg
Polagano
se krećemo prema Aziji. Granica je planinski lanac Ural, nekih 1700 km istočno
od Moskve. Laganim truckanjem u vlaku koji ide šezdesetak kilometara na sat,
pokušavamo složiti neku konverzaciju s hrpom vojnika koji nas okružuju. Ne ide
baš. Ljudi su prilično zatvoreni, imam osjećaj da se pomalo srame što ne
pričaju engleski, čak ni na moja pitanja na lošem ruskom odgovaraju jako
kratko, sa da ili njet. Izgleda da je prisutna još uvijek neka barijera između
njih i stranaca. Do Kazana smo nekako uspijevali pričati s lokalcima, ali nakon
prelaska u Aziju je to bilo svedeno na nulu. Stranaca u vlaku – nema. Kroz
sedam promijenjenih vlakova do granice sa Mongolijom smo sreli samo dvojicu
Australaca. I to je to.
Uzeli
smo karte za treći razred spavaćih kola. Svaki vagon izgleda kao jedna velika
spavaonica sa 54 kreveta, bez pregrada. Vrijeme u vlaku provodimo u čitanju
ruskih klasika Dostojevskog, jer druge zabave baš i nema. Kad nam se ne da
čitati, gledamo kroz prozor u jedan te isti krajolik, nepreglednu tajgu koja se
prostire do krajnjeg sjevera. U svakom vlaku postoji restoran koji nudi
prilično skupo pivo i premale porcije hrane. Tako da smo se većinom hranili na
kolodvorima, gdje je vlak stajao svakih par sati po otprilike pola sata. Bilo
je dovoljno vremena za izaći van, kupiti koje pivo i sendvič, te malo povrća i
tvrdo kuhanih jaja.
.jpg)
Iduća
postaja gdje smo odlučili stati je Ekaterinburg. Nalazi se sa istočne strane
Urala i to je prvi ruski grad u Aziji. U vrijeme Sovjeta, grad se zvao
Sverdlovsk, po ruskom revolucionaru i političaru Jakovu Sverdlovu. Padom
komunizma vraćeno je staro ime grada, koje je dobio u čast prema Katarini, ženi
cara Petra Velikog, a kasnije ruskoj kraljici Katarini I. Grad je nastao kao
baza za daljnje širenje ruskog utjecaja u Aziji. Za vrijeme ruskog građanskog
rata boljševici su 17. srpnja 1918. u Ekaterinburgu strijeljali posljednjeg
ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj. U okolici grada je rođen Boris
Jeljcin, prvi predsjednik postsovjetske Rusije, koji je ovdje započeo političku
karijeru.
Ruska birokracija
U
Ekaterinburgu na težak način saznajemo kako Rusi još uvijek nisu orijentirani
prema turizmu. Bili smo valjda jedini backpackeri u centru grada. Dolazimo u
hotel u kojem smo htjeli prespavati, ali se ne možemo prijaviti. Mlađa djevojka
na recepciji mi objašnjava da mi moramo registrirati vizu. Ja njoj objašnjavam
da zbog bilateralnih odnosa naših država nama ne treba viza, da nam je dovoljno
pozivno pismo koje joj pokazujem. Šalje nas u neki ured za strance na drugom
kraju grada u kojem možemo odraditi potrebnu papirologiju. Hajd, pomislili smo,
idemo to brzo obavit. Dolazimo do tog ureda za strance, kad na njemu na
ćirilici, na ruskom jeziku piše da taj ured ne radi, da se obratimo u drugi na
drugoj strani grada?! Okej, znamo dovoljno dobro ruski da razumijemo gdje treba
otići. Odlazimo pješice u taj drugi ured, i nakon jednosatne šetnje kroz centar
grada dolazimo na odredište. Nakon čekanja u redu s nekim Uzbecima i Kirgicima,
dolazimo na red i upadamo u ured te na mom lošem ruskom objašnjavam zašto smo
mi tu. Namrgođena gospođa u kasnim pedesetima mi nešto odgovara i ja je zamolim
da priča sporije jer je ne razumijem. U tom trenutku se žena počne izderavati
da je ona u Rusiji i da će ona pričati ruski kako ona želi?! Radim korak nazad,
gledam oko sebe da li ima kakva skrivena kamera?! Ludilo. Pa ja sam u uredu za
strance?! I ja sam isto ponekad glup da u birokratskoj državi očekujem minimum
tolerancije prema i tom malom broju putnika namjernika?!
Tomsk
Nakon
prespavanih par sati na kolodvoru, usred noći hvatamo vlak za Tomsk, grad nekih
osamdesetak kilometara sjevernije od rute glavne Transsibirske linije. Inače,
kako željeznica prolazi kroz osam vremenskih zona, Rusi su bili praktični pa su
odlučili da se sva vremena polazaka i odlazaka ravnaju po moskovskom vremenu.
.jpg)
Nakon
turobnih sovjetskih gradova dolazimo u taj grad nešto manji od Zagreba. Kako je
Tomsk najstariji sveučilišni grad u Sibiru, bilo je dosta mladih ljudi koji
razumiju osnove engleskog. Koje olakšanje u svim pogledima. U njemu se nalazi
sedam sveučilišta, 27 crkvi, 17 muzeja, itd. Divno šetalište uz rijeku, hrpa
drvenih kuća koje ostavljaju bez daha. Uz šetalište nailazimo na satirički
spomenik ruskom književniku Antonu Čehovu.
U
hotelu Sputnik uspijevamo obaviti registraciju vize (tj. dobili smo poseban
papirić u putovnici na kojem piše da smo se prijavili u hotel). Koja muka i
izgubljeno vrijeme u Ekaterinburgu za običan komad papira. Tomsk je jedan od
najstarijih gradova u Sibiru i nedavno je proslavio 400 godina od osnutka
grada. Očekivao sam da će u Sibiru biti hladnije u ovo kasno proljeće.
Temperature su bile preko 35 Celzijeva stupnja, dok zimi znaju padati i do -40
ili -50.
S
Tomskom smo došli na polovicu našeg putovanja. U idućem broju Hostelera čitajte
o Irkutsku, Bajkalskom jezeru, Mongoliji i Pekingu.
* Pronađite smještaj u hostelima u Rusiji. Direktan
link na rezervaciju hostela možete pronaći na vrhu ove stranice.