Putosfera
Venecijanski bijenale
28.06.2017
Piše: Debi Živčić
Photos by Domagoj Gračan

Nitko nije ostao ravnodušan. Na ulazu vas dočekuju boksovi s dobermanima te zvuci  melankolične muzike koja polako izaziva tjeskobu.  Eleviran pod i stakleni zidovi  omogućuju  da doživite petosatni program koji izvode performeri krećući se ispod, oko vas, pred vama. Dotiču vas. Vi se izmičete, ili se drže za vas. Ozljeđuju se metalnim praćkama. Lupaju glavom u prozirne zidove gledajući u prazno. Postaju skulpture ili se pomiču kroz prostor. Sve miriše (ili smrdi) na gomilu ljudi u prostoriji, znoj, upaljene svijeće i razbijena jaja). Izlazite uznemireni. Djelo je to njemačke umjetnice Anne Imhof sa radom nazvanim „Faust“ koji se bavi otuđenjem, tijelom, seksualnošću, tijelo-roba u kapitalizmu, krivnjom, sado-mazohizmom…. za koji je Njemačka dobila “Zlatnog lava“ Venecijanskog bijenala kao najbolji nacionalni paviljon. 

 

Vratimo se sad u prošlost. Davne 1893. po prvi puta Venecija je otvorila svoje izložbene prostore za suvremenu  talijansku umjetnost i odmah nakon dvije godine postala internacionalna. Od tada prošlo je 57 Bijenala te je prerasla u najveću i najstariju izložbu na svijetu. Tijekom tih 114 godina izlagalo se ono najbolje iz područja vizualnih umjetnosti u skladu s duhom i ozračjem vremena. Kontrast veličanstvene Venecije koja je sama za sebe povijesni i umjetnički relikt i najnaprednijih i najprovokativnijih ideja prezentirane od strane izabranih umjetnika svijeta, nešto je najbolje što možete dobiti od tog grada. Veneciji i njenim (ne)strpljivim  stanovnicima, mislim ipak je draže podnositi horde zaljubljenika u  umjetnost nego goleme kruzere koji  potpuno neprirodno zbog svoje veličine ulaze u njihov grad donoseći ogroman novac upravi ,ali istovremeno dodatno uništavajući polako tonući grad.

 Tijekom idućih, gotovo 6 mjeseci možete lutati po ulicama i mostićima tražeći nacionalne paviljone razasute po gradu, ulaziti u stare palače i crkve u koje vjerojatno nikad ne biste imali pristupa. Trebati će vam karta, te dobro oko za  uočavanje naljepnica po podu, grafita i transparenata  po zidovima da se ne nađete s krive strane kanala koji vas priječi do onoga što ste baš htjeli pogledati. Kada nađete željenu izložbu, tada vaši domaćini predstavljaju najbolje umjetnike svoje zemlje, umjetničke grupe ,a vi jednostavno gledate, upijate i uživate ili odustanete nakon upozorenja da ulazite na vlastitu odgovornost. Dogodilo mi se to u NSK State (Neue Slowenishe Kunst )  koji se bavi imigrantima nazvana „An Apology“. Čitava prostorija je postavljena na kosini te da biste pogledali izloške verete se po gumenoj podlozi od 40 stupnjeva. Na prvi pogled ne čini vam se naporno, ali izaziva vrtoglavicu te osjećaj da ćete pasti na leđa. Tako smo kod Slovenaca pogledali izložbu uloživši najviše fizičkog napora kao i planinareći po njihovim planinama. 


Jedan od najradikalnijih umjetnika današnjice svakako je Tehching Hsieh, Taivanac nevjerojatne biografije i uznemirujućih  radova koji prelaze u mazohizam. On propituje ljudsku egzistenciju, odnos prema sustavima kontrole, prema dimenziji vremena i prirode. Za ovog umjetnika zaista se može reći da živi svoju umjetnost. Prvi predstavljeni performans „Life image“ trajao je godinu dana 80-tih godina  koje je umjetnik proveo na ulicama New Yorka ne ulazeći u zatvorene prostore (ulaze, podzemnu željeznicu, restorane, automobile, šatore...)  te  živio kao beskućnik. Prikazana je odjeća i oprema koju je imao, svakodnevne bilješke kretanja, potrošnje za hranu te fascinantne fotografije. U drugom performansu „Punching the Time Clock“  godinu dana umjetnik je svakih sat disciplinirano udarao u industrijski sat ( kojim se registrira dolazak i odlazak na posao) i pritom se fotografirao. Sve te fotografije svakog sata, 365 dana postavljene su na izložbi. Originalnost, posvećenost  Tehchinga svojim umjetničkim radovima i vrlo opsežno dokumentiranje vrijedno je divljenja.

„Recycle group“ dvojac su mladih ruskih umjetnika Andrey Blokhin i Georgy Kuznetsov  impresivne svjetske karijere. Na zadnjem Bijenalu njihova izložba smještena unutar crkve bavila se socijalnim mrežama  i virtualnim svijetom kao novom regijom postavljajući Facebookov  „F“ poput velikog križa ili smještavajući apostole na posljednjoj večeri oko laptopa. Bave se fenomenom virtualne stvarnosti, umjetne inteligencije  i socijalnog otuđenja . Ovogodišnji ruski paviljon ugostio je njihove 3D printane radove koji se bave virtualnim paklom (inspirirani ilustracijama Danteovog pakla) osuđenika na blokadu informacija, nedostatak likeova i  komentara ostalih vidova cyber komunikacije ili izolacije, egzistencije ili besmrtnosti. Skulpture ljudi zarobljene su u „santama leda“ te skidanjem aplikacije na svoj smartphone te postavljajući ga ispred izloška, termovizijski se prikazuju skulpture „zarobljenih ljudi“. 

Najzaigraniji i najveseliji paviljon je Islandski. Priča počinje ovako. Umjetniku Egillu Sæbjörnssonu su 2008. godine upala u atelijer dva trideset i šest metarska trola Ügh i Bōögār. Htjeli su pojesti umjetnika, ali su se predomislili i postali prijatelji. Čuli su po prvi put muziku snimili CD, osmislili modnu liniju za žene ,oblikovali keramiku i kreirali parfem. Kad je umjetnik dobio poziv za Veneciju, da ga ne pojedu od ljubomore, oni su došli s njim, kustosicom i cijelim islandskim timom te se potpuno  oteli kontroli. Na fotografijama vidimo kako jedu ljude na Trgu Sv. Marka te su posjetili izložbu Damiena Hirsta…  Unutar paviljona na dva suprotna zida visine 7 metara multimedijski su projicirane snimke Ügha i Bōögāra. Kroz rupe u zidu vi gledate trolove koji pričaju o umjetnosti, užicima, politici u kojoj ne vole Donalda Trumpa i Margaret Thatcher pa se od ljutine pretvore u njih. Pijuckate besplatnu kavu i polako tonete u svijet dva opaka (postoji mogućnost da vas pojedu) ,ali i simpatična mitska bića uživajući u islandskoj vedrini i  nepretencioznosti te daleke sjeverne zemlje. 

Italija je postavila  trilogiju pod nazivom „Il mondo magico“.

Najšokantniji  je rad autora Roberta Cuogha koji je pobudio sva osjetila i emocije. Osjet  hladnoće, tišina, miris pljesni,  osjećaj tjeskoba i duhovnosti te igra  svjetlosti i tame.  U ogromnom prostoru napravio je tvornicu, odnosno kompletan proces proizvodeći skulpture inspirirane Kristom od organskog materijala. Potom skulpture pohranjuje u komore koje podsjećaju na medicinske izolacijske jedinice tlocrtnog oblika bazilike. Svaka komora različite je temperature i vlažnosti, te u njima skulpture pljesnive, suše se, raspadaju. Autor istražuje sastavljanje, raspadanje, smrt i regeneraciju. Rad „Imitacija Krista“ budi  osjećaj prolaznosti i smrtnosti.

 

Glavnina  izložbe smještena je u prostoru Giardina jedinstvenog, predivnog stoljetnog parka- tako dragocjene zelene oaze Venecije  i Arsenala – kompleksa  bivših brodogradilišta i oružarnica. 

Prema ideji kustosice ovogodišnjeg  Bijenala  Christine Marcel  naslov je „VIVA ARTE VIVA“  kojeg je predstavila kao „ strastven krik i izjavu umjetnika i za umjetnike u svijetu prepunom konflikta i šokova kao dragocjenost i zadnju utvrdu  koja nas još čini humanima“.  120 probranih i pozvanih umjetnika iz čitavog svijeta okupila je u pozitivnom kontekstu slaveći umjetnost.  Christine Marcel (inače kustosica Centra Pompidou iz Pariza) osmislila je kroz 9 transnacionalnih paviljona  „odjek“ nacionalnih paviljona, miješajući umjetnike svih generacija i porijekla. Integracija, povezivanje, susret i dijalog provlači se i kroz centralnu izložbu te nizom nacionalnih paviljona koji se bave pitanjima imigranata. To ne čudi jer prema podacima UN-a preko 244 milijuna ljudi napustilo je svoje domove diljem svijeta te potražilo utočište u nekom boljem i sigurnijem kutku svijeta.  Tako se u jednom paviljonu možete pridružiti imigrantima  iz raznih dijelova svijeta i volonterima te zajedno kroz razne etape procesa (od 3D printanja do rezanja, bojanja i brušenja letvica) izrađivati svjetiljke koje je dizajnirao Olafur Eliasson (dansko – islandski umjetnik) ili samo kupiti gotovu te na takav način pripomoći radu s imigrantima i njihovoj i našoj integraciji. 

Paviljon umjetnika i knjiga prvi je u nizu koji “… simbolizira promjenu funkcije umjetničkog ateljea kao prostora introspekcije i osame u prostor zajedničkog djelovanja umjetnika poput laboratorija u kojem se  mnogostruke vještine nadopunjuju kroz duhovnu povezanost umjetnika, knjiga, tekstova i znanja“.  Na ulazu u taj najprestižniji dio dočekao me je postav fotografija rada  „Umjetnik radi“ (1978.), nažalost preminulog umjetnika Mladena Stilinovića i pobudio u meni ponos. 

Izložba je otvorena do 26. studenog te daje mogućnost  da je posjetite tijekom ljeta ili u jesen. ….ili neki drugi dio La Biennala; plesni, muzički, kazališni, filmski, arhitektonski jer umjetnosti u Veneciji ima na pretek.   

Pronađite hostel
Book hostels worldwide (including our hostel in Zagreb) on hihostels.com: